Svijet je ponovno na rubu, a ljudi u Europi i šire sve češće imaju osjećaj da im se sudbina kroji negdje daleko, iza zatvorenih vrata, između velikih sila koje razgovaraju jezikom teritorija, nafte, baza i moći. Rat u Ukrajini, američka intervencija u Venezueli, prijetnje oko Grenlanda – sve se to preklapa u atmosferi tjeskobe, iscrpljenosti i nelagodnog deja vua: kao da svjedočimo nekoj novoj jalti, tihom pokušaju precrtavanja karata svijeta, ovaj put bez deklarirane konferencije, bez formalnih dogovora, ali s vrlo stvarnim posljedicama.
Danas, dok tisuće ljudi u Kopenhagenu i drugim danskim gradovima marširaju s transparentima “Hands off Greenland” i “Greenland is not for sale”, u zraku je upravo taj osjećaj da se preko njihovih glava pregovara o budućnosti jednog otoka, ali i o budućnosti poretka kojem pripadaju. Prosvjedi su izravan odgovor na otvorene prijetnje Donalda Trumpa da će Sjedinjene Države “na ovaj ili onaj način” doći u posjed Grenlanda, uz dodatni pritisak u vidu mogućih carina i drugih sankcija državama koje mu se suprotstave. U toj sceni – građani na ulicama, vlada u defanzivi, Grenland između svoje želje za većom autonomijom i straha da postane sljedeća Venezuela – ogleda se šira nervoza: strah da se svijet doista opet dijeli na zone utjecaja, a Europa sve manje drži olovku kojom se te linije crtaju.
Nova Jalta: Venezuela, Grenland i podjela sfera bez konferencijskog stola
Povijesna Jalta bila je trenutak kada su SAD, Velika Britanija i SSSR dogovarali poslijeratnu kartu Europe, okupacijske zone u Njemačkoj, granice Poljske, sfere utjecaja i okvir za novi poredak. Današnja “nova Jalta” odvija se fragmentirano. U Venezueli Trump testira koliko daleko može ići: spektakularnom operacijom ruši Madurov režim, hvata šefa države i preuzima poluge kontrole nad resursima, dok javnosti nudi narativ o borbi protiv narko-diktature i zaštiti venezuelanskog naroda. Iza toga ostaje jasna poruka – kad procijeni da mu kombinacija sigurnosti i resursa ide u prilog, spreman je djelovati sam, brzo i bez šireg međunarodnog konsenzusa.
Na Grenlandu ista logika dobiva arktičku verziju. Ono što je u prvom mandatu izgledalo kao bizarnost – ideja o “kupnji” Grenlanda – u drugom se mandatu pretvara u ozbiljan geopolitički projekt. Grenland je strateško srce Arktika, dominantna točka nad GIUK koridorom kroz koji prolaze ključne rute NATO-a i ruske flote, i spremište resursa koji su presudni za energetsku i tehnološku tranziciju. Trump sada više ne govori samo o poslu, nego o “nužnosti” da SAD kontroliraju Grenland zbog nacionalne sigurnosti, uz retoriku koja ne isključuje ni tvrde metode.
Od prvog do drugog Trumpova mandata: od retorike do presedana sile
U prvom mandatu Trump je testirao granice. Venezuela je tada bila polje sankcija, diplomatskog pritiska i priznanja oporbenog čelnika – Grenland je bio politički performance koji je izazivao sprdnju, ali nije mijenjao realnost. Drugi mandat donosi prelazak s riječi na djela. Venezuela postaje scena stvarne vojne intervencije i smjene režima, s jasnim ekonomskim interesima u pozadini.
Grenland prelazi iz rubne teme u sigurnosni dosje – imenuju se posebni izaslanici, otvara rasprava o nadležnostima zapovjednih struktura, zaoštrava ton prema Danskoj i europskim saveznicima. Presedan iz Caracasa sada visi kao upozorenje nad Arktikom – ono što se moglo učiniti u Latinskoj Americi, mnogi se boje da se jednog dana može pokušati i na dalekom sjeveru.
Ukrajina između tri fronta: Istočni, karipski i arktički
Ako se današnju situaciju gleda očima Ukrajine, slika je sumorna. Na fronti prema Rusiji rat se pretvorio u iscrpljujući rovovski obračun s povremenim ruskim prodorima i velikim ukrajinskim gubicima. Pomoć sa Zapada više nije automatska ni obilna kao 2022.; američka sredstva za vojnu potporu smanjena su, a dio se uvjetuje političkim ustupcima. U Europskoj uniji raste zamor, raste i unutarnji populizam, a odlučivanje o paketima pomoći često se pretvara u maratonsko natezanje.
Istovremeno, dvije nove krize – Venezuela i Grenland – usisavaju politički i medijski fokus. Bruxelles, Kopenhagen, Berlin i Pariz sve više energije troše na pitanje odnosa s Washingtonom: kako reagirati na rušenje režima u Venezueli bez UN mandata, kako odgovoriti na prijetnje oko Grenlanda, što znači ako ključna članica NATO-a dovodi u pitanje teritorijalni integritet druge članice. Što je više vremena potrošeno na te rasprave, manje ga ostaje za Ukrajinu. U praktičnom smislu, to znači sporije odluke, manje isporuka i slabiju vidljivost ukrajinskog rata u javnom prostoru.
Pomaže li sve to Putinu i slabi li Europu?
Čak i bez formalnog dogovora između Trumpa i Putina, efekt se vidi: svaka kriza koju SAD unilateralno otvore unutar zapadnog prostora – bilo da je riječ o Venezueli ili Grenlandu – dodatno lomi transatlantsko povjerenje i troši kapacitet Zapada za zajedničko djelovanje. Rusiji to odgovara. Dok se Washington i europski glavni gradovi bave međusobnim napetostima, Moskva na terenu dobiva ono što joj je nedostajalo: vrijeme, pukotine u jedinstvu protivnika i sve iscrpljenijeg suparnika.
Europska unija u toj priči izgleda kao prostor između dvije sile, a ne kao samostalni pol. S jedne strane stoji Rusija koja već godinama brutalno revidira granice silom. S druge strane SAD, koje sve otvorenije pokazuju spremnost na jednako tvrde poteze kada su u pitanju vlastiti interesi. Europa, navikla na jezik prava, procedura i kompromisa, u sredini osjeća da joj se manevarski prostor sužava. Umjesto da definira vlastitu strategiju, prisiljena je reagirati na poteze drugih – i to u trenutku kad joj na istoku gori rat koji izravno određuje njezinu sigurnosnu budućnost.
Vodstvo, spol i stil politike: može li EU pratiti “mušku” igru sile?
Na površini, ovo se može čitati kao sukob “muškog” i “ženskog” političkog stila: s jedne strane agresivni, personalizirani, testosteronski pristup kakav utjelovljuju Trump i Putin, s druge strane vodstva u Uniji koja uglavnom dolaze iz tradicije konsenzusa, pravne države i multilateralnog odlučivanja, te se često poistovjećuju s “mekšim”, inkluzivnim stilom. Suštinsko pitanje, međutim, nije spol čelnika, nego ritam i logika djelovanja. Trump i Putin povlače poteze brzo, jednostrano i uz spremnost da kasnije racionaliziraju posljedice. Europski sustav, koji objektivno treba vrijeme i suglasnost, u takvom okruženju izgleda spor, defenzivan i reaktivan.
To otvara nervozu koju prepoznaju stanovnici Europske unije: može li EU s takvim vodstvom i takvim načinom rada uopće pratiti svijet u kojem se odluke o ratu, intervencijama i teritorijima donose u nekoliko dana ili tjedana? I što to znači za male i srednje države koje su u taj sustav uložile svoju sigurnost? Bez obzira na to tko je na čelu pojedine institucije ili države, Europa će, želi li izbjeći ulogu pasivnog objekta u tuđim dogovorima, morati ubrzati svoje refleksne mehanizme i prestati se oslanjati na pretpostavku da će Washington uvijek biti garant stabilnosti.
U takvom sklopu Trumpov drugi mandat otvara krize u Venezueli i na Grenlandu koje objektivno slabe Europsku uniju, guraju Ukrajinu prema rubu zaborava i stvaraju uvjete u kojima Rusija dugoročno profitira – dobiva punu težinu. Ne zato što postoje potpisani papiri o novoj podjeli svijeta, nego zato što se kroz niz konkretnih poteza stvara poredak koji jako podsjeća na onu logiku s Jalte: veliki dijele, manji pokušavaju preživjeti, a građani osjećaju da im se budućnost odlučuje negdje drugdje.
Razlika je u tome što danas više nema iluzije da je dogovor “tamo negdje” stabilan i trajan. Svijet je krhkiji, brži i nervozniji, a ljudi sve više psihički opterećeni spoznajom da se takvi dogovori mogu mijenjati preko noći. U tom smislu, ovo nije samo politička analiza, nego i dijagnoza stanja – i upozorenje da nova Jalta, ako se nastavi odvijati ovim ritmom, neće ostaviti iza sebe ni privid sigurnosti koji je stari poslijeratni poredak barem neko vrijeme pružao.
