Prema mnogima, Željko Glasnović nije samo general i vojni zapovjednik – on je živa epizoda Domovinskog rata, čovjek čiji je životni put i danas neizostavan dio kolektivnog sjećanja na ratnu tragediju, ali i na herojstvo koje ju je pratilo. Rođen 24. veljače 1954. godine u Zagrebu, podrijetlom iz janjevačke hrvatske obitelji, kao dječak emigrirao je s obitelji u Kanadu, gdje je proveo dio mladosti i pet godina služio u kanadskoj vojsci, a potom i u francuskoj Legiji stranaca – trećoj vojsci u kojoj će služiti tijekom života.
Kada je 1991. godine započela agresija na Hrvatsku, Glasnović se priključio Zboru narodne garde, a potom i Hrvatskom vijeću obrane, sudjelujući u borbenim djelovanjima na ličkom bojištu te kasnije na ratištima u Bosni i Hercegovini. Kao zapovjednik obrane Kupresa i Kupreške bojne, ostavio je dubok trag u borbama za ovaj strateški važan prostor. Upravo tijekom bitke za Kupres, 10. travnja 1992. godine, tijekom povlačenja s Kupreške visoravni, teško je ranjen – pogođen s dva metka, od kojih je jedan prošao svega nekoliko milimetara od srca. Taj trenutak kasnije je opisao kao svoje „ponovno rođenje“, spoznaju da smrt nije kraj, već prijelaz.
Na današnji dan, koji naziva svojim drugim rođendanom, general Glasnović je na svom Facebook profilu podijelio potresno i duboko osobno sjećanje na te trenutke – o krvi u ustima i „sablasnoj tišini“, o vožnji u prikolici traktora pod kišom metaka, o vijavici i snijegu do koljena, o prolasku kroz neprijateljski konvoj koji ih je, ne znajući tko su, propustio kao svoje, ali i o povratku kroz šumu prema Kukavicama, gdje ga četrdesetak suboraca nosi na improviziranim nosilima, odbijajući ga ostaviti unatoč gotovo bezizlaznoj situaciji. U tom svjedočanstvu ogleda se i ratnik koji se, nakon operacije, vraća na bojište, jer – kako sam kaže – srce ratnika ne liječe ni lijekovi ni bolnice, nego prisutnost suborca u rovu.
Na Cronika.hr prenosimo u cijelosti ovu duboko osobnu ispovijest Željka Glasnovića, zapis koji je objavio povodom dana kada je, prema vlastitim riječima, doslovno vraćen iz smrti u život. Čestitamo mu njegov drugi, duhovni rođendan i zahvaljujemo na iskrenosti, jer nas ovakva svjedočanstva podsjećaju koliko je tanka granica između života i smrti – i koliko je dragocjen svaki novi dan koji dočekamo.
Potresno svjedočanstvo o borbi za život
10. travnja 1992. ponovno sam se rodio. Tog dana pogodila su me dva metka. Jedan od njih promašio mi je srce za samo par milimetara koji su me djelili od vječnosti. Osjetio sam krv u ustima a onda – sablasna tišina. U tom neobjašnjivom trenutku kao da mi je duša napustila tijelo, sam sebe sam u doslovnom smislu mogao iz zraka vidjeti kako ležim na šumskoj livadi na Kupreškoj visoravni. To je bio trenutak kada sam shvatio da smrt nije kraj. Ona je samo prijelaz.
Ubrzo su me uspjeli izvući s još dvojicom ranjenih suboraca. Položili su nas u prikolicu traktora i pokrili ceradom. Osjećao sam se već tada kao prekriven mrtvačkom plahtom, nošen na odar pripravljen za vječnost.
U tom trenutku neprijatelj je počeo rafalno pucati po nama, kiša metaka zabijala se kao čavli u lim prikolice gdje smo nas trojica bili položeni. Ležali smo nepomično. Da smo podigli glave samo nekoliko centimetara danas ne bi bili živi. Samo Bog nas je sačuvao.
Krenuli smo prema Šuici. Odjednom je počela jaka vijavica, nebo se otvorilo, snijeg je bio do koljena, ispred sebe od magle nismo mogli vidjeti niti dva metra. Ja sam gubio dosta krvi i počeo sam polako padati u nesvijest. Osjećaj smrtne hladnoće, krvi u ustima i jedva čujni otkucaji srca. Tada još ni slutili nismo da je crta već pala. Izašli smo na glavnu cestu Kupres – Šuica i čujemo konvoje i vozila, vidimo da vuku haubicu 105mm i shvatimo da smo upali u kolonu konvoja JNA i neprijateljske vojske. Uz sve što nam se dogodilo, samo nam je ovo još trebalo, pomislio sam. Gotovi smo. Ovo je kraj.
Ali Bog je imao drugačiji plan. Njegov božanski smisao za humor nadmašio je sva naša očekivanja. Da mi je to netko pričao ne bih mu vjerovao. Izbezumljeni smo prolazeći u sred neprijateljske kolone gledali kako nas srdačno putem pozdravljaju s tri podignuta prsta u zraku. Ne znaju tko smo. Propuštaju nas kao da smo njihovi. Ne vjerujući što nam se upravo dogodilo nastavljamo se voziti i dovučemo se nekako do benzinske stanice a neprijatelj misleći da smo četnici koji su došli pljačkati, zaustave nas s riječima “Kud idete, jeste li normalni, vidite bre da ustaše pucaju sa svih strana, vratite se nazad!” Nas trojica ranjenih u prikolici, prekriveni ceradom nismo mogli vjerovati svojim ušima. Bog nas je opet sačuvao od sigurne smrti. U sred četničkog okruženja, pozdravili smo se s neprijateljem kao s najboljim prijateljem i okrenuli se natrag prema smjeru iz kojeg smo došli.
Ja sam već bio na rubu snaga, umor me savladao, gubitak krvi oduzimao mi je i ono malo snage što mi je ostalo. Dok su mi se pluća punila krvlju i dok sam sve teže hvatao zrak razmišljao sam kako više ne želim biti teret svojoj vojsci. Bez mene imali bi barem nekakvu šansu da se izvuku, a sa mnom koji sam na rubu smrti neće daleko stići. Žrtvovati sve zbog jednog čovjeka u tim uvjetima bilo je besmisleno. Zato sam im rekao da me ostave tu i da mi daju dvije ručne bombe i 4 okvira, pa kad neprijatelj dođe po mene da sam spreman, a oni da nastave put dalje bez mene. Znao sam što govorim. Nisam htio da zbog mene izginu. Nisam htio da me nose kao mrtvi teret. Odlučio sam umrijeti kao vojnik i tako mozda spasiti svoju vlastitu vojsku od sigurne smrti, povlačeći u isto vrijeme u smrt neprijatelje koji će me pronaći.
Ali moja vojska, tvrde kupreške glave nisu htjele niti čuti za tu opciju. Bog kad intervenira ne radi to polovično nego obuhvaća sve. Dovukli su me tako ranjenog na rubu smrti natrag u selo Kukavice, napravili su improvizirana nosila od šatorskog krila, stavili me na njih kao najvrijedniji trofej i noseći me krenuli kroz šumu preko planine Vrana u Bugojno jer smo bili u totalnom okruženju.
Mrak se već bio spustio, zima grize, snijeg do koljena, a ojačani hrabri vod od 40 mojih glava uz svu težinu svoje opreme, umorni ali odlučni izmjenjivali su se noseći me. Kroz gustu šumu, kroz bjelinu snijega, nose mrtvaca koji još uvijek diše.
Četrdeset ratnika. Četrdeset duša.
Umorni, promrzli, gladni, ali ne staju.
Svaki korak im kleca, ali nijedan ne odustaje. To je bila Božja vojska. Kupreška bojna – prave glave!
Imati njih bila je čast i ponos.
To su braća.
To je odanost.
To je vjernost.
To su ljudi koje ti Bog pošalje kad sam više ne možeš. Oni su zaslužni što danas dišem.
Dolazimo u Prozor u Rumboce gdje mi rade trijažu i od tu preko Vran planine u Tomislavgrad odakle me prebacuju u Split. Nakon operacije u Splitu u sred oporavka nisam imao mira i bježim iz bolnice natrag na teren biti sa svojom vojskom, jer srce ratnika ne liječi ni morfij ni doktor. Nema te injekcije, tablete, operacije, bolnice ni stručnjaka koji ti mogu zakrpati ono što ti se slomi kad vidiš suborca kako pada. Fizičku bol ti ublaže lijekovi, ali onu unutarnju ne može nitko izliječiti osim brata u rovu, koji s tobom dijeli posljednji metak, zadnji gutljaj, i onu svetu tišinu kad mislite da nećete dočekati zoru.
On zna tvoju šutnju.
On zna tvoju bol. Jer nosi istu.
On te ne liječi riječima.
Liječi te prisutnošću.
I zato je bijeg iz bolnice bio jedina opcija. Istovremeno, osjećao sam da mi se s bratom blizancem nešto gadno događa. Tada još nisam znao da je dok sam ja ležao na operaciji on bio ranjen, zarobljen i odveden u četnički logor. Bog nas je obojicu nosio. Jednog kroz šumu, drugog kroz pakao. Ali preživjeli smo. Ostalo je povijest.
Svi smo mi samo nekoliko sekundi udaljeni od vječnosti. Nakon mog ranjavanja gdje me Bog doslovno iz smrti kao Lazara vratio u život, shvatio sam da je svaki novi dan koji doživimo na ovoj zemlji dar Božji. Pitanje nije kad ćemo otići nego kako ćemo živjeti dok smo tu. Svaki udah nam je poklonjen. Život nije proba za kazališnu predstavu.
Poslije ovog iskustva, godinama sam sa sobom u novčaniku nosio sliku dječaka koji je preminuo od zloćudne bolesti. On mi je bio inspiracija. S trinaest godina organizirao je otvaranje pučke kuhinje za beskućnike u svojem gradiću. Na smrtnoj postelji izjavio je: “Ja sam svoju misiju ispunio. Vi ispunite vašu.”
Vremena nema. Materijalizam je samo iluzija. Mrtvačka košulja nema džepova. Sve nas od kralja do prosjaka čeka isti “kralj crv”. Dok smo na ovom svijetu nikada nije kasno za popravni ispit. U podsvijesti neka nam uvijek bude onaj posljednji trenutak ovozemaljskog života da možemo skupa sa sv. Pavlom kazati “Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.”