Bili su to dani koji su šokirali svjetsku javnost
Opsada Dubrovnika i okolice započela je na današnji dan, 1. listopada 1991. godine. Grad je tada doveden u okruženje, a sva hrvatska mjesta u okolici spaljena su i uništena. Brojni branitelji i civili završili su u logorima u istočnoj Hercegovini i Crnoj Gori.
JNA i četnici bombardirali su čak i užu gradsku jezgru, što je izazvalo reakciju svijeta, a napad na Dubrovnik tako je znatno pridonio jasnijem prikazu rata u Hrvatskoj. Grad je u okruženju ostao do svibnja 1992. godine, kada ga je Hrvatska vojska deblokirala i oslobodila, na radost cijelog hrvatskog naroda.
Napad na Dubrovnik
Na današnji dan, 1. listopada 1991. godine, počeli su opći napad i opsada staroga hrvatskog grada Dubrovnika i njegove šire okolice. Napad su izvele snage JNA, Teritorijalne obrane Crne Gore, četnički dragovoljci iz srpskih mjesta istočne Hercegovine i crnogorski četnici. Toga su dana te snage prešle hrvatsko-crnogorsku granicu kod Debelog brijega.
Geografski položaj Dubrovnika bio je vrlo težak. Kopnenim je putem bio odsječen od ostatka hrvatskog teritorija, a imao je samo uzak pojas hrvatskog zaleđa do granice s Bosnom i Hercegovinom. Jedina olakšavajuća okolnost bila je to što JNA nije imala vojarne u samom gradu, kao u drugim hrvatskim gradovima, jer je Dubrovnik bio na popisu svjetske baštine UNESCO-a.
Branitelji Dubrovnika bili su naoružani lakim pješačkim oružjem, među ostalim i lovačkim puškama, te sa samo sedam minobacača kalibra 82 mm, dva minobacača kalibra 120 mm i dva topa ZIS 76 mm.
Napad triju korpusa
S druge su strane grad i okolicu napadali pripadnici triju korpusa – titogradskog, užičkog i mostarskog – brigada iz Trebinja te četnički dragovoljci. Srpske i crnogorske snage napadale su Dubrovnik s gotovo 30.000 vojnika, 100 tenkova, 50 transportera, 120 topova i drugim naoružanjem.
Uz snage dragovoljaca ZNG-a Dubrovnik su branili i pripadnici policije, njih ukupno između 400 i 500. Zbog nedostatka oružja morali su ga izmjenjivati na stražama. U studenome je broj branitelja narastao na 962, nakon što su morskim putem, kroz neprijateljske blokade, u opkoljeni grad stigli novi branitelji.
Tako se velika neprijateljska sila srušila na stari hrvatski grad.
“Pa što ako porušimo Dubrovnik, izgradićemo stariji i lepši.”
Istodobno je u Srbiji, Crnoj Gori i istočnoj Hercegovini vladala snažna ratnohuškačka atmosfera. Dubrovnik je proglašavan “vekovnim srpskim gradom”, a pojedini srbijanski političari, među njima gradonačelnik Trebinja Božidar Vučurević, javno su izjavljivali: “Pa što ako porušimo Dubrovnik, izgradićemo stariji i lepši.”
Zapovjednik obrane grada bio je legendarni Nojko Marinović, koji se poslije našao među 12 generala koje je smijenio bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić.
Zapovjednik policije, koja je imala velike zasluge u obrani grada, bio je nedavno preminuli Velikogoričanin Josip Kukuljan.
Opsada grada
Napad je istodobno krenuo iz nekoliko smjerova: od crnogorske granice i Debelog brijega prema Konavlima, iz smjera Trebinja prema Brgatu te prema Slanom preko herojskih Ćepikuća.
U Ćepikućama je 45 hrvatskih vojnika iz Stona i Ćepikuća iz zasjede dočekalo oko 600 srpskih vojnika koji su dolazili iz smjera spaljenog hrvatskog sela Ravnog. Nanijeli su im znatne gubitke i natjerali ih na bijeg. Zbog toga je smjer kretanja prema Slanom promijenjen preko Zavale.
Istodobno su se JNA i crnogorski četnici kretali preko Konavala, paleći i rušeći sve pred sobom. U Cavtat su ušli 16. listopada, a u Kupari 24. listopada. Prvoga dana napada Srbi su zauzeli Golubov kamen i presjekli komunikaciju između Mokošice i Dubrovnika.
Zbog svega toga branitelji su se u studenome 1991. godine bili prisiljeni povući u grad, pa je Dubrovnik bio potpuno opkoljen sa svih strana. To je šokiralo svijet, osobito bombardiranje povijesne jezgre grada. Opsada Dubrovnika umnogome je utjecala na javno mnijenje u svijetu i percepciju rata u Hrvatskoj.
Samo od 8. do 14. studenoga 1991. godine na šire gradsko područje palo je tisuće projektila. Poginula su 53 stanovnika, a više od 180 ih je ranjeno. Prve granate na Stari Grad pale su 23. listopada 1991. godine i pogodile Stradun, palaču Sponzu, crkvu svetog Ignacija, franjevački samostan i druge građevine povijesne jezgre.
Konvojem Libertas 31. listopada 1991. godine u opkoljeni grad, koji je bio na umoru, stigla je prva humanitarna pomoć.
Najveći napad na grad
I u prosincu 1991. godine nastavili su se uništavanje grada i ubijanje njegovih stanovnika. Na blagdan svetog Nikole, 6. prosinca, počeo je najveći napad na grad, osobito na posljednju crtu obrane na tvrđavi Srđ.
Iako su bili 20 puta malobrojniji, hrvatski vitezovi sa Srđa uspjeli su u borbama prsa o prsa obraniti staru utvrdu i spriječiti pad Dubrovnika u srpske ruke.
Za vrijeme opsade jedina veza Dubrovnika sa svijetom održavana je brzim gliserima Prvog mornaričkog odreda Republike Hrvatske. Njima su dopremani hrana, lijekovi, pješačko naoružanje i streljivo.
Tijekom svibnja 1992. godine već stasala Hrvatska vojska, pod zapovjedništvom legendarnog Janka Bobetka, pokrenula je veliku vojnu ofenzivu deblokade Dubrovnika i oslobođenja hrvatskog juga. Prizori spaljenih hrvatskih sela i opkoljenog grada bili su toliki motiv hrvatskim vojnicima da je srpska vojska bila doslovno pometena.
Dubrovnik je deblokiran 26. svibnja 1992. godine. Nakon osam mjeseci opsade dubrovački su Hrvati osloboditelje, hrvatske vojnike, dočekali sa suzama radosnicama i nikada viđenim slavljem u tom ponosnom hrvatskom gradu.