Hrvatsko pravosuđe ponovno je uspjelo izazvati kolektivnu nevjericu javnosti serijom presuda lokalnim političarima. Slučajevi bivšeg načelnika Općine Molve Ivana Kolara te župana Stjepana Kožića i Matije Posavca ponovno otvaraju isto, bolno pitanje koje građani svakodnevno ispaljuju u javni prostor – tko je ovdje zapravo lud?
Dok obični građani zbog sitnih dugova ili proceduralnih pogrešaka ekspresno osjete punu strogoću zakona, politička elita u pravilu pleše na valovima uvjetnih kazni, maratonskih ponovljenih suđenja i simboličnih sankcija.
Bivši dugogodišnji načelnik Molva i nekadašnji saborski zastupnik HSS-a, Ivan Kolar, postao je ogledni primjer tog pravosudnog apsurda. Kolar je prvu nepravomoćnu presudu dočekao još 5. ožujka 2018. godine na Županijskom sudu u Zagrebu, kada je osuđen na godinu dana zatvora uvjetno s rokom kušnje od četiri godine jer je potpisivanjem fiktivnih i napuhanih faktura građevinskoj tvrtki Jata omogućio izvlačenje više od 5,5 milijuna kuna iz općinske blagajne za projekt pročistača otpadnih voda.
Nakon što je Vrhovni sud srušio tu odluku, u ponovljenom suđenju u rujnu 2024. godine Kolar ponovno prolazi s gotovo identičnom kaznom – godinu dana uvjetnog zatvora, ali ovaj put uz rok kušnje od pet godina. Sud je u tom novom postupku utvrdio da je Kolar oštetio vlastitu općinu Molve za 515.000 eura, a Croatia banku za dodatnih 97.000 eura.
Vrhunac cinizma dogodio se u samim Molvama, gdje su ga općinski vijećnici proglasili počasnim građaninom dok mu se još sudilo za nanošenje štete toj istoj općini. Uz sve to, Kolar iza sebe ima i pravomoćnu presudu zbog afere s općinskim novcem kojim su se plaćali privatni obiteljski kolači i catering.
Kožić i Posavec: različiti slučajevi, isti dojam javnosti
Ništa manje kontroverzi ne izazivaju ni sudbine regionalnih čelnika s područja sjeverne i središnje Hrvatske. Stjepan Kožić, dugovječni župan Zagrebačke županije, bio je optužen za zlouporabu položaja i ovlasti jer je trošak privatnog ručka i darova u iznosu od oko 700 eura fakturirao na račun županije, pravdajući to službenim troškovima reprezentacije.
S druge strane, međimurski župan Matija Posavec suočio se s presudom od godinu i osam mjeseci zatvora, pri čemu bi – postane li presuda pravomoćna – iza rešetaka trebao provesti devet mjeseci, dok je ostatak kazne uvjetan. Posavca je USKOK teretio za primanje mita od 10.000 kuna (oko 1.300 eura) za zapošljavanje te za nezakonito namještanje poslova u županijskim službama.
Unatoč priznanju djela u ranoj fazi i podnošenju ostavke, Posavec se ekspresno vratio na izbore i premoćno ponovno pobijedio, pokazavši da politička karijera u Hrvatskoj ne umire s uskočkim optužnicama.
Kada se podvuče crta
Kada se podvuče crta, računica je jasna. Ako ste politički moćnik, šteta od 500.000 eura ili izvlačenje milijuna kuna vrijedi jednako kao i sitni prekršaj – nula dana stvarnog zatvora, pod uvjetom da vas ne uhvate u idućih nekoliko godina.
Odgovor na pitanje tko je tu lud nameće se sam od sebe. Nisu ludi oni koji sustav koriste, zloupotrebljavaju i iz njega izlaze s uvjetnim osudama i titulama počasnih građana. Ludi su građani koji vjeruju u jednakost pred zakonom dok gledaju kako se milijunske malverzacije rješavaju pukim sudskim opomenama i pisanim ukorima. Pravosuđe je poslalo jasnu poruku: u Hrvatskoj se kriminal na visokoj razini dugoročno isplati.
Branitelji i zapovjedna odgovornost
Gledajući te blage i uvjetne presude političkoj eliti, javnost s pravom povlači paralelu s rigoroznim procesima koji su se vodili protiv hrvatskih branitelja i zapovjednika. Dok su se u slučajevima gospodarskog kriminala i korupcije dokazane višemilijunske štete sakrivale iza uvjetnih kazni i dugotrajnih proceduralnih odgoda, institut zapovjedne odgovornosti – prema kojem zapovjednik odgovara ako nije spriječio ili kaznio zločin podređenih – primjenjivao se s punom ozbiljnošću i strogošću.
Najbolji primjeri za to su suđenja pred domaćim pravosuđem, gdje je general Mirko Norac osuđen na jedinstvenu kaznu od 15 godina zatvora, dok je Tomislav Merčep za propuste u zapovijedanju postrojbom pravomoćno dobio 7 godina robije. Čak je i Branimir Glavaš, u maratonskom procesu dugom gotovo dva desetljeća, krajem 2023. godine ponovno nepravomoćno osuđen na 7 godina zatvora upravo po liniji zapovjedne odgovornosti.
Izvan granica zemlje, pred Haaškim sudom, politički vođa Dario Kordić osuđen je na 25 godina, general Tihomir Blaškić na 9 godina, dok je vojni i politički vrh Herceg-Bosne u slučaju „Haaške šestorke“ pravomoćno kažnjen s ukupno 111 godina zatvora.
I dok su generali poput Ante Gotovine i Mladena Markača u Haagu, ili Rahima Ademija pred domaćim sudom, uspjeli dokazati nevinost i srušiti optužbe o zapovjednoj odgovornosti, činjenica je da su branitelji u ovim procesima proveli godine u pritvoru i na odsluženju stvarnih zatvorskih kazni.
Suprotstavljanje tih sudbina u praksi u kojoj lokalni moćnici za milijunske afere dobivaju tek simbolične ukore, s rokom kušnje unutar kojeg bez problema zadržavaju fotelje i primaju titule počasnih građana, samo pojačava gorak okus u ustima građana i daje konačan, poražavajući odgovor na pitanje tko u ovoj priči ispada lud.
Zaboravljeni slučaj Veljka Marića
I još samo: zaboravljeni hrvatski branitelj iz Grubišnog Polja Veljko Marić u Beogradu je svojedobno na suđenju (o čemu sam objavio dvije knjige!) bez ijednog pravog dokaza da je ubio jednog srpskog civila tijekom velikosrpske agresije dobio i odslužio u Srbiji i Hrvatskoj ni manje ni više nego punih – 12 godina!
Iz Hrvatske su u Beograd kontinuirano slali optužbe protiv njega i ni u čemu ga nisu štitili, već dapače „pumpali“ su da dobije što više!
A što će biti s hrvatskim ratnim pilotima, na čelu s Danijelom Borovićem, kojima je u Beogradu suđenje u tijeku, možemo tek pretpostaviti.
To je nama naša borba dala!
