Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović sudjelovao je u subotu u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog na svečanoj akademiji povodom 35. obljetnice ustroja zagrebačkih pričuvnih brigada, Dana branitelja Grada Zagreba i Dana državnosti Republike Hrvatske. U svom govoru istaknuo je važnost pričuvnih snaga u Domovinskom ratu, no njegova izjava o 1991. godini izazvala je oštru reakciju dijela braniteljske populacije.
Obraćajući se okupljenima, predsjednik Milanović je naglasio ključnu ulogu zagrebačkih pričuvnih brigada, nazvavši ih “kralježnicom obrambenog sustava” zbog njihove brojnosti i doprinosa u najtežim trenucima stvaranja države.
“To su bili ljudi koji su branili Hrvatsku kada je bilo najpotrebnije. Njihova uloga bila je presudna u stvaranju obrambene snage države“, poručio je predsjednik.
Govoreći o današnjim sigurnosnim izazovima, istaknuo je važnost temeljnog vojnog osposobljavanja kao ključnog elementa jačanja pričuvnog sastava.
Prisjećajući se ratnih godina, Milanović je 1991. opisao kao složeno i neizvjesno razdoblje:
“1991. godina je bila teška i komplicirana za Hrvatsku. Da se ne lažemo većini nas je to nejasna godina koja je počela na jedan način, s još tračcima optimizma, ali već dubokom zabrinutošću. Sjetimo se siječnja ’91. i traumatičnih sastanaka predsjedništva tadašnje SFRJ, prijetnji izlaskom vojske na ulice. To se sve događalo nakon Nove godine. Da bi taj pandemonij kulminirao krajem 1991. godine i početkom 1992. godine sa Sarajevskim primirjem. U međuvremenu dogodile su se mnoge grozne i mnoge velike stvari. Počeo je rat, počela su ubojstva civila i napad na Hrvatsku. I Pakrac i Plitvice i na kraju tragedija i katarza Vukovara. Dogodile su se i velike političke odluke Hrvatske i trenuci koji nisu česti, a u kojima je nacija ujedinjena i djeluje kao jedno. Kao recimo donošenje Božićnog ustava u prosincu 1990. godine kada je praktički čitav saziv Sabora aklamacijom izrabrao hrvatski Ustav, tu nije bilo strančarenja…“. rekao je Milanović.
Pukovnik Jurić: “Zoranu je žlica uvijek u medu”
Na predsjednikovu izjavu da je 1991. bila “nejasna godina” reagirao je Trpimir Jurić, veteran Domovinskog rata i pukovnik, koji je u opširnoj objavi iznio vlastito viđenje tog razdoblja.
“Nejasna, komplicirana i teška 1991. Damir iz Krivog Puta, Andrija iz Nuštra, Zoran iz Vareša, Miro iz Jara kod Širokog, Stjepan iz Graba pored Ljubuškog, futuristički čitaju znakove vremena. Njih trojica, trideset trojica i tri tisuće tristo trideset trojica mladića iz Hrvatske i BiH, dešifriraju poruku bubnjeva s Gazimestana, riječi: ‘Niko ne sme da vas bije’, osjete uljućeni miris jogurta koji se dijeli po Srbiji, i odvojeno jedan bez drugog donose zaključak da se spremaju teška vremena ili preciznije da tu već jesu, ali isto tako optimistično, futuristički prepoznaju u svemu tome priliku. Priliku koju treba iskoristiti, za nju ako treba poginuti, jer je ovo možda jedna od zadnjih prilika”, započeo je Jurić.
“Za njih niti jedan ulog nije visok za cilj koji su postavili, kojeg je vrijeme ponudilo, a Tuđman kao izazov prihvatio. Zato su oni dragovoljci i Tuđmanovi pretorijanci. Ništa tu nije bilo nejasno niti komplicirano, pače. Svrstao si se jer znaš komu, čemu i zašto pripadaš. Koje vrijednosti si nakanio braniti i zašto ako te sreća i Bog dragi ne uspiju sačuvati, ne treba plakati jer tvoj život postaje vječan u obliku zaglavnog kamena. Zoran, gradski dečko, dečko asfalta pod zaštitom oca, partije, bratstva i jedinstva svih naroda i narodnosti, Titov gardista, član SKH, čiji je životni put tata i partija iscrtala redalicom pod kutem elevacije od 45 stupnjeva, biva zbunjen. Kako i zašto? Delićevski: ‘Pa ljudi moji je li to moguće’? Itekako je moguće”, kaže Jurić u svojoj objavi.
“Navedeni dečki, stvarnih imena i iz navedenih mjesta žive u realnom životu. S obje noge na zemlji i instinktom svojih otaca čitaju poruku vremena. Zoran iz Zagreba, Zoranu je instinkt otupljen, jer mu plaštevi koji ga okružuju kao štit, ne dopuštaju razumjeti poruku vremena. Zapravo, njegova budućnost je zadana, projekt tate Stipe je iscrtan. Što bilo da bilo i kako bilo da bilo, njemu je budućnost osigurana, a ovi seljačići je tek trebaju osigurati kao što su im otac i majka osiguravali ručak po principu dan za dan jer su oduvijek živjeli u borbi za svekoliku egzistenciju za koju se trebalo dnevno boriti.
Usporedba njihovih života naprosto je nemoguća jer se radilo o paralelnim svjetovima bez iti jedne dodirne točke. Ovo sam napisao ne da bi nekoga osuđivao, omalovažavao, već kao pomoć u razumijevanju različitih stvarnosti, vrijednosti, težnji, prioriteta i načina dolaska do svojih ciljeva. Nečiji ciljevi su altruistički, jer je altruizam način preživljavanja ne dečki iz navedenih “nedođija”, već zajednice ljudi kojoj pripadaju, tamo gdje je primarno da zajednica preživi, tamo gdje se ne koristi prvo lice jednine, “ja”, već prvo lice množine “mi”.
Drug(i) je rođen sa zlatnom žlicom u crvenom baršunu i to treba respektirati u razumijevanju cijele priče. Mladići s početka ili su poginuli ili su se izranjavani ponovno vratili svojim realnim životima svakodnevne borbe. Jer borba je njihov život. Zoranu je žlica uvijek u medu”, zaključio je Jurić.