Na vukovarskom Novom groblju Dubrava, u četvrtak 5. veljače, tiho je ispraćena Verica Rapčak, majka nestalog hrvatskog branitelja Borisa Rapčaka i baka Sandre Rapčak. Njezino ime možda ne znači mnogo široj javnosti, no u krugu onih koji su je poznavali Verica je bila utjelovljenje tihe, prkosne snage jedne majke koja je više od tri desetljeća odbijala odustati od traženja istine o svom sinu.
Verica Rapčak u rat je ušla kao supruga i majka, a iz rata je izašla kao žena kojoj je zauvijek promijenjen život nestankom sina Borisa. Od prosinca 1991., kada dolazi u Zagreb, svaki je njezin korak bio podređen jednom cilju – pronaći ubijenog sina i dostojanstveno ga pokopati. Obilazila je institucije, kucala na vrata koja su se često zatvarala, stajala nad otvorenim masovnim grobnicama i na svakoj ekshumaciji tražila lice koje više nije imala prilike vidjeti.
Godinama je svjedočila po sudnicama, gledajući u oči onima koje je prepoznala iz Negoslavaca i s puta stradanja, ostajući uspravna i onda kada se činilo da država, sustav i svijet nemaju vremena za njezinu patnju. Bila je prepoznatljiva po zlatnom lančiću s Borisovom fotografijom, koji je nosila na prsima kao mali, osobni spomenik nestalom sinu, sve do posljednjeg daha.
Svjedokinja zločina, žrtva šutnje
Pod prijetnjom oružjem, zajedno s unukom Sandrom, Verica je bila prisiljena svjedočiti silovanju snahe i zlostavljanju supruga. U jednom danu srušio se njezin dotadašnji život: muža odvode u logor, snaha prolazi nezamislivu torturu, a sin nestaje na putu između sela i posla.
Nakon progonstva, umjesto mira i sigurnosti dočekala ju je šutnja onih koji su znali više nego što su željeli reći. Godinama je živjela s bolnim saznanjem da među susjedima, poznanicima i nekadašnjim sumještanima postoje ljudi koji znaju gdje je Borisov grob, ali im savjest ostaje nijema. Dok je Verica polako tonula u tišinu starosti, istina je ostajala zarobljena u njihovoj šutnji.
Bakina i unukina priča
Borisova kći Sandra odrasla je uz bakinu priču, fotografiju na lančiću. Bio je to Sandrin jedini kontakt s ocem koji joj i danas neizmjerno nedostaje. Opisivala je kako se, prolazeći selom, Ovčarom i Vukovarom, bojala da svakim korakom možda gazi po mjestu gdje počiva njezin otac.
Verica je Sandru vodila sa sobom u institucije i na suđenja, učeći je da istina, koliko god bolna bila, ima veću vrijednost od lažne utjehe. Bakina upornost postala je temelj unukine snage – danas Sandra nastavlja tamo gdje je Verica stala, ne mireći se s time da Boris ostane samo broj u statistici nestalih.
Posljednji ispraćaj u tišini Vukovara
Verica Rapčak, rođena 1943., preminula je u 83. godini života, blago u Gospodinu, a pokopana je na Novom groblju Dubrava u Vukovaru. Na grobu počiva uz supruga i mramornu ploču s Borisovim likom – sinom kojega je prizivala molitvama i suzama.
Njezin ispraćaj nije prenosila nacionalna televizija, nije bilo državnih delegacija ni protokolarnih govora. Bili su tu njezini – obitelj, prijatelji, prijateljice iz udruge majki nestalih, ljudi koji su razumjeli da se za ovom tihom ženom zapravo opraštamo od jedne čitave generacije roditelja koji su umrli, a da nisu saznali gdje su kosti njihove djece.
Majka koja nije dočekala pravdu
Verica je umrla ne dočekavši pravdu kakvu je željela. Nije tražila mnogo: nije željela velike riječi, nego samo da joj netko pokaže mjesto gdje počiva njezin sin, da na tom mjestu može zapaliti svijeću i reći: „Sine, sad znam gdje si.“
Umjesto toga, otišla je s istim pitanjima s kojima je godinama živjela. No iza sebe je ostavila nasljeđe koje se ne može pokopati – svjedočanstva, suze i riječi koje su ugradile priču o Borisu Rapčaku u kolektivno pamćenje Vukovara i Hrvatske. I dok god se njezina priča prepričava, nestali nisu samo imena na popisu, nego sinovi, očevi i muževi čije majke, poput Verice, zaslužuju da ih se pamti.
Verica Rapčak otišla je tiho, ali njezina unuka Sandra i dalje govori glasom koji ne pristaje na zaborav. U toj upornosti, u toj potrazi za istinom, nastavlja živjeti i Verica – majka nestalog hrvatskog branitelja koja je svoj život pretvorila u posljednje, nikad završeno putovanje prema grobu svoga sina.
Počivala u miru draga hrabra majko! Obitelji iskrena sućut.