Kad danas u Kaštel Lukšiću zaustavite prolaznike i pitate ih: “Znate li tko je bio Janko Rodin?”, najčešći odgovor je – “Ime mi je poznato, ali ne mogu se sjetiti.” Upravo u toj rečenici sažeta je sudbina jednog velikog čovjeka – dovoljno važan da mu ime zvuči blisko, a dovoljno zaboravljen da o njemu zapravo jedva išta znamo.
Janko Rodin rodio se 1900. godine u Kaštel Lukšiću, u vremenu kada su Kaštela bila mirno dalmatinsko misto u sklopu Austro‑Ugarske, a nogomet tek stidljivo osvajao kalete i igrališta.Već kao vrlo mlad Rodin je došao u Hajduk, klub koji će obilježiti cijeli njegov život.
Na terenu je igrao kao bek ili krilo – čvrst, pouzdan, od onih nogometaša koje ne pamtiš samo po golovima, nego po karakteru. Za Hajduk je odigrao 251 utakmicu (od čega 62 službene) i postigao 35 zgoditaka, od toga 21 na službenim utakmicama, što je impresivan učinak za igrača njegove pozicije. Najveći dio karijere proveo je u bijelom dresu Hajduka, s kratkim “izletima” koje mu je nametnuo posao carinskog službenika. Naime, jedno je vrijeme radio u Beogradu i tada igrao za BSK, a odigrao je i sezonu za Slaviju Prag u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Igračku karijeru završio je 1931. godine, tiho, bez pompoznih oproštaja – kako je uostalom živio.
Za reprezentaciju Jugoslavije sakupio je četiri nastupa, bez gola, ali s jednom velikom crticom u biografiji: nastupio je na Olimpijskim igrama 1924. godine u Parizu, u vremenu kad je i samo pojaviti se na Olimpijadi bila privilegija rezervirana za rijetke.
Predsjednik koji je donio dvije povijesne odluke
Nakon kopački i travnjaka, Janko Rodin nije otišao daleko – ostao je u klubu, ali ovaj put u odijelu. Godine 1939. postao je predsjednik Hajduka, prvi igrač u povijesti kluba koji je s terena sjeo u predsjedničku fotelju.
Upravo pod njegovim predsjedavanjem, klupsko je čelništvo donijelo dvije povijesne odluke koje su zauvijek odredile identitet Hajduka. Prva se dogodila 1941., u vrijeme talijanske okupacije Splita. Talijanske vlasti tražile su da Hajduk promijeni ime u A.C. Spalato, uključi se u talijansko prvenstvo i faktički postane “njihov” klub. Na izvanrednoj sjednici Uprave, kojom je predsjedao Janko Rodin, jednoglasno je odbijen zahtjev okupatora – bez ijednog glasa protiv ili suzdržanog.
Druga odluka pala je odmah nakon rata. Nova komunistička vlast u Jugoslaviji, svjesna Hajdukove popularnosti i ratne reputacije, pozvala je klub da se preseli u Beograd i postane službeni vojni klub Jugoslavenske armije. Bilo je to primamljivo na papiru: privilegije, financijska sigurnost, status “državnog” kluba. No Uprava, opet pod Rodinovim predsjedavanjem, odbija ponudu – Hajduk ostaje u Splitu, ostaje klub svoga grada i svoje Dalmacije, a ne vojna “sekcija” glavnog grada.
To su trenuci u kojima se ne brani samo nogometni klub, nego i dostojanstvo grada i ljudi. Janko Rodin je u oba ključna trenutka bio na čelu stola za kojim se odlučivalo. To je čovjek koji je svoje ime u povijesti zapisao velikim slovima – i to ne golovima, nego karakterom.
U proljeće 1944., kao predsjednik, predvodio je i delegaciju Hajduka koja se 23. travnja ukrcala na partizanski brod “Topčider” i iz okupiranog Splita otplovila na slobodni Vis, gdje je obnovljen Hajduk kao momčad Narodnooslobodilačke vojske. Predsjednik kluba ostao je do 1945. godine.
Rodinova kuća u glavnoj ulici
Janko Rodin nije bio samo ime iz novina ili s tribina – bio je “naš čovik iz Lukšića”. U glavnoj ulici u Kaštel Lukšiću, godinama je stajala velika kuća koju su mještani jednostavno zvali – Rodinova kuća.
Bila je to ona vrsta kuće koju djeca pamte kao “veliku”: masivna, prepoznatljiva, s pričom. S vremenom je, međutim, doživjela sudbinu mnogih starih zdanja. Novi život u Rodinovoj kući nikad nije ozbiljno zaživio, a zub vremena učinio je svoje – propadala je polako, iz dana u dan.
Umjesto da postane mali lokalni spomenik jednom od najvažnijih ljudi koje je Kaštel Lukšić dao hrvatskom sportu, Rodinova kuća pretvorila se u mračnu točku u ulici. Postala je okupljalište ovisnika, mjesto na koje roditelji upozoravaju djecu da ne zalaze. Na kraju, kad je već bilo jasno da oporavka nema, kuća je srušena – nestala je iz vizure ulice kao da nikad nije postojala.
Tako je, gotovo simbolično, i fizički iz grada nestao trag čovjeka čije ime i danas mnogima zvuči poznato, ali čija se priča rijetko prepričava.
Čovjek iz sjene vlastite veličine
Ono što Janka Rodina čini gotovo tajanstvenim jest potpuni nedostatak klasične “privatne biografije”. O njemu znamo što je radio za Hajduk i reprezentaciju, znamo da je stajao iza velikih povijesnih odluka, ali malo ili ništa o njegovim najintimnijim stvarima.
Iako je bio ključna figura u povijesti Hajduka, Janko Rodin ostao je gotovo “anoniman” kad je riječ o privatnom životu. Iz dostupnih izvora zna se tek da je rođen u Kaštel Lukšiću 1900. godine i da je po zanimanju bio carinski službenik, dok o njegovoj obitelji, djetinjstvu i svakodnevici nema sačuvanih javno dostupnih podataka.
U vremenu kad o svakoj prosječnoj javnoj osobi znamo kakvu kavu pije i gdje ljetuje, fascinantno je da o čovjeku koji je vodio Hajduk kroz rat jedva znamo išta izvan travnjaka i zapisnika sjednica. Nema medijskih ispovijesti, nema skandala, nema tračeva – tek poneka crtica u sportskim leksikonima i službenim povijestima kluba.
Možda je baš zato danas tako lako da mu ime sklizne na rub sjećanja: previše skroman za mit, previše tih za naslovnice, premalo digitalnih tragova za generacije koje sve traže na ekranu.
Mural, spomenik i serijal koji tek dolazi
Kad sam u anketi pitala ljude “znate li tko je Janko Rodin”, mnogi su mi rekli: “Ime mi je poznato, ali ne mogu se sjetiti.” Ta rečenica je ujedno i dijagnoza našeg odnosa prema vlastitoj povijesti. Sjećamo se imena ulica, čuli smo za neki lik na brzinu, možda usput na stadionu ili u razgovoru starijih – ali ne zastanemo da otkrijemo tko je zapravo bio taj čovjek.
Ako itko zaslužuje mural u svom mjestu, onda je to Janko Rodin. Bilo bi logično da ima i spomenik ili barem skromno obilježje u Kaštel Lukšiću. Takva obilježja nisu samo “još jedna tabla”, nego podsjetnik djeci i prolaznicima da je iz njihovog mista potekao čovjek koji je, u ključnom trenutku, imao hrabrosti dva puta reći ne – okupatoru i Titu.
