Vrijeme mira i oprosta sve češće razotkriva najtamnije strane ljudske duše.Korizma bi trebala biti razdoblje tišine, promišljanja i duhovnog smirenja. Vrijeme kad čovjek zastane, pogleda u sebe i učini barem jednu sitnu gestu dobrote. No, upravo u tom razdoblju, kad bi se trebala buditi poniznost i ljubav, sve češće isplivava ono što nas najviše udaljava od istinske vjere — zavist.
Zavist se ne vidi odmah. Tiha je, podmukla i često skrivena iza osmijeha. Živi među nama — u susjedstvima, na radnim mjestima, u obiteljima. I osobito boli kada dolazi od onih koji o vjeri govore najglasnije, koji nose krunice i sjede u prvim crkvenim klupama, a pritom s lakoćom sude, ogovaraju i pokušavaju unijeti nemir drugima.
Kad tuđe dobro postane prijetnja
U današnjem svijetu usporedbe su postale valuta. Ako netko ima bolji automobil, stan ili posao, odmah se traži objašnjenje koje umanjuje njegovo postignuće. Zavist ne podnosi rad i trud – ona želi vjerovati da je sve što je netko stekao “nekako” nezasluženo. Tako umjesto da rastemo, trošimo energiju na mjerkanje tuđih života.
Nažalost, zavist ne staje samo na osjećaju – ona prerasta u djelovanje. U tihim pakostima, u ogovaranju, u pokušajima da se nekome “spusti”. I tako, često neprimjetno, uništava ono što bi trebalo biti zajedništvo, povjerenje i poštovanje.
Korizma otkriva ono što skrivamo
Zanimljivo je kako upravo u vrijeme korizme – kad mnogi obećavaju post, molitvu i dobra djela – zavist najlakše proviri. Možda zato što istina o nama uvijek ispliva kad pokušamo izgledati bolji nego što jesmo. Vjera nije u riječima, ni u broju odlazaka na misu, nego u načinu na koji se ponašamo prema drugome.
Korizma nas ne poziva na natjecanje u pobožnosti, nego na iskreno preispitivanje. Na to da prepoznamo svoje slabosti i pustimo druge da žive u miru.
Zavist truje i tijelo i dušu
Stručnjaci upozoravaju da zavist nije samo moralna mana, nego i ozbiljno psihološko i fiziološko opterećenje. Dugotrajni osjećaji ogorčenosti, nepravde i uspoređivanja povećavaju stres, slabe srce i narušavaju miran san.
Zavist, zapravo, najviše boli onoga tko je osjeća. Uništava radost, krade mir i pretvara svakodnevicu u natjecanje koje nitko ne može dobiti.
Upravo stoga, možda je baš sada, u ovom korizmenom vremenu, trenutak da se zaustavimo i zahvalimo – na onome što imamo, na malim stvarima koje jesu naše. Ljepota života ne mjeri se veličinom stana, brojem obaveza ili vrijednošću automobila. Mjeri se sposobnošću da se čovjek raduje i tuđem dobru.
Korizma nas podsjeća da oprost, mir i zahvalnost počinju u srcu. A zavist prestaje onog trenutka kad shvatimo da sve što zaista vrijedi – ljubav, zdravlje, mir – nikad nije natjecanje.