Prije trideset godina, 17. veljače 1994., na snježnim obroncima Velebita poginuo je stožerni brigadir Damir Tomljanović – Gavran, jedan od najsnažnijih simbola hrabrosti, liderstva i žrtve hrvatskog branitelja u Domovinskom ratu. Njegovo ime i danas se među suborcima izgovara s osobitim poštovanjem, a Gavran je i za mnoge mlađe naraštaje postao mjerilo onoga što znači stati prvi, preuzeti odgovornost i položiti život na oltar domovine.
Damir Tomljanović rođen je 18. travnja 1968. u Veljunu Primorskom kod Senja, a djetinjstvo i mladost proveo je u Krivom Putu, krškom, surovom, ali ponosnom kraju koji je obilježio generacije Ličana i Primoraca. Još prije početka otvorene agresije na Hrvatsku, u kolovozu 1990., dragovoljno pristupa Jedinici za posebne namjene MUP‑a RH u Rakitju, jednoj od prvih jezgrâ budućih hrvatskih oružanih snaga.
Već u ožujku 1991. nalazi se na prvim crtama Domovinskog rata – sudjeluje u akciji u Pakracu te potom u operaciji na Plitvicama, u događajima koji će ući u povijest kao Krvavi Uskrs. Osnivanjem Zbora narodne garde 15. svibnja 1991. prelazi u 1. gardijsku brigadu „Tigrovi“, u 4. pješački bataljun, poznat upravo po nazivu „Gavrani“, po kojem i sam dobiva svoj legendarni ratni nadimak.
Ratni put: od Banovine i Slavonije do juga Hrvatske i Velebita
Njegova prva veća ratišta bila su Banovina i područje Hrvatske Kostajnice, kamo „Tigrovi“ odlaze krajem srpnja 1991. kako bi zaustavili prodore JNA i srpskih paravojnih postrojbi. Ondje s podređenima prolazi najteže borbe, uvodi mlade gardiste u rat i stječe reputaciju zapovjednika koji uvijek ide prvi – ispred svoje crte, ispred svoje satnije.
Ubrzo slijedi zapadna Slavonija i borbe na području Okučana, gdje Gavran sa satnijom sudjeluje u zaustavljanju neprijateljskog prodora nakon okupacije grada i dokazano preuzima najrizičnije zadaće. Njegove zapovjedničke kvalitete prepoznaju se vrlo rano: najprije je zapovjednik voda i dozapovjednik satnije, a zatim postaje zapovjednik 4. bojne „Gavrani“, s kojom 1992. odlazi na južno bojište, u borbe za deblokadu Dubrovnika, Konavoskih brda, Ćilipa i Cavtata.
Nakon uspjeha na jugu i preustroja u brigadi, 17. prosinca 1992. postavljen je za zapovjednika 2. pješačke bojne 1. gardijske brigade. S novom bojnom odlazi na karlovačko ratište, a potom, nakon operacije „Maslenica“, na Velebit, gdje 1993. preuzima i dužnost zapovjednika 1. sektora na zadarskoj bojišnici, nadređen svim postrojbama HV‑a i policije na području Velebita i podvelebitskog kanala.
Na Velebitu sudjeluje u obrani ključnih kota i položaja: Maslenica, Jasenice, Rovanjska, Tulove grede, Ruja, Sedlo, Mala i Velika Bobija, Nekići, Marune, Seline – popis koji svjedoči o širini njegova ratnog puta i odgovornosti koju je nosio. Suborci svjedoče da je u tim nemogućim uvjetima – buri, snijegu, magli – Gavran uvijek bio uz svoje gardiste, obilazio ih svakodnevno i bio im i zapovjednik i oslonac.
Samozatajni vođa kojeg su suborci slijedili bez zadrške
Ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved jednom je rekao: „Postoje ratnici i junaci Domovinskog rata kroz koje oslikavamo karakter hrvatskog branitelja. Takav je bio Damir Tomljanović – Gavran, čovjek koji je u sebi posjedovao liderstvo, ali i ljubav, snagu i autoritet.“ U tim riječima sažeta je bit Gavranova ratnog puta – strogi zapovjednik koji ne popušta pred zadaćom, ali čovjek ogromnoga srca, brige za suborca i moral postrojbe.
Suborci iz 1. gardijske brigade ističu da su za njim išli kamo god je trebalo, znajući da će se pobrinuti da vojnici imaju sve što je moguće, dok za sebe „nije smatrao da je bitan“. „Znalo se dogoditi da u jednom danu bude više pješačkih napada… dio gardista to nije mogao izdržati, ali zahvaljujući Gavranu, koji je svakodnevno obilazio vojnike, ostali su na položajima“, prisjeća se njegov suborac u jednom od svjedočanstava.
Za Gavrana je ostala upamćena rečenica: „Izdrži, prijatelju, stižem!“ – simbol stava čovjeka koji nikoga ne ostavlja, koji se vraća po ranjenog suborca, koji stoji uz svoje ljude i kada je najteže. Drugi ga se pak sjećaju kao samozatajnog, mirnog, bez velikih riječi, ali s prirodnim autoritetom zbog kojeg se, kako kažu, „svijet srušio“ kada je poginuo.
Pogibija na Tulovim gredama – život položen na oltar domovine
Kobnog 17. veljače 1994. Gavran je, kao i bezbroj puta do tada, bio na prvoj crti, u nadzoru položaja kod Ruja na području Tulovih greda na južnom Velebitu. S dvojicom suboraca obilazio je i uređivao nove punktove kako bi dodatno osnažio obranu crte razdvajanja hrvatskih snaga i neprijatelja.
Iznenada ih je iz zasjede dočekala rafalna paljba; jedan metak pogodio je Damira u glavu, u predjelu sljepoočnice, a suborci su svjedočili da je izdahnuo prije nego što su ga uspjeli izvući s položaja. Imao je tek 25 godina, a već je bio ratni zapovjednik razine pukovnika, kojeg su cijenili ne samo gardisti nego i visoki časnici Hrvatske vojske.
Posmrtno je promaknut u čin stožernog brigadira HV‑a te odlikovan visokim državnim odličjima, među kojima su Red kneza Domagoja, Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, Red hrvatskog trolista i Spomenica domovinske zahvalnosti. U srpnju 1994. tadašnji predsjednik dr. Franjo Tuđman u Šepurinama kod Zadra svečano je otvorio Obučno središte gardijskog desantnog pješaštva „Damir Tomljanović – Gavran“, jedno od najznačajnijih priznanja hrabrosti i žrtvi ovog ličkog junaka.
Nasljeđe Gavrana i zavjet budućim naraštajima
Suborci danas svjedoče da je Gavran „najveći Tigar među Tigrovima“, čovjek čije se ime izgovara s posebnim poštovanjem i koji je postao simbol Domovinskog rata, iako 1. gardijska brigada broji čak 367 poginulih pripadnika. Svake godine 17. veljače, u organizaciji Udruge ratnih veterana 1. gardijske brigade „Tigrovi“ i uz potporu Ministarstva hrvatskih branitelja, održava se Dan sjećanja na Damira Tomljanovića – Gavrana, uz komemoracije na Velebitu, u Krivom Putu i na drugim mjestima koja čuvaju uspomenu na njega.
Danas, tri desetljeća nakon njegove pogibije, Hrvatska je slobodna i neovisna država, članica Europske unije i NATO‑a, s mladim generacijama koje rat poznaju samo iz priča. Ali upravo kroz lik i djelo Damira Tomljanovića – Gavrana oslikava se karakter hrvatskog branitelja: odgovornost, skromnost, profesionalnost, ljubav prema domovini jača od straha za vlastiti život.
Zahvaljujući žrtvi pokojnog Damira i svih hrvatskih branitelja, danas živimo u slobodnoj Hrvatskoj – Hrvatskoj koja se gradi, ali koja se i mora čuvati. Uloga naše generacije jest da ne dopustimo da se njihova imena zaborave, da čuvamo istinu o Domovinskom ratu, učimo djecu tko su bili Gavrani, Tigrovi i svi oni koji su branili svaki pedalj ove zemlje.
U sjećanju na Damira Tomljanovića – Gavrana ostaje zavjet: čuvati Hrvatsku i uspomenu na poginule branitelje, jer je u njihovoj žrtvi utemeljena sloboda u kojoj danas živimo.