Udruge hrvatskih branitelja i logoraša pokrenule su inicijativu prema Državnom odvjetništvu i policiji, zahtijevajući da se otvore istrage protiv počinitelja te da se SPENS i službeno prizna kao logor. U tom smislu pozivaju se žene koje su prošle strahote logora SPENS da se jave u Udruga braniteljica Domovinskog rata Republike Hrvatske, jer bez njihovih glasova, istina ostaje nedorečena – a pravda, nedostižna.
Više od tri desetljeća nakon pada Vukovara, rane otvaraju nova pitanja o zaboravu i pravdi. U tišini koja okružuje mnoge strahote rata, jedno mjesto izmiče službenim spisima i javnom priznanju – dvorana SPENS u Novom Sadu. Prema svjedočanstvima preživjelih, upravo je ona bila poprište mučenja, ponižavanja i sustavnog zlostavljanja hrvatskih civila i branitelja u jesen 1991. godine.
Udruge hrvatskih branitelja i logoraša pokrenule su inicijativu prema Državnom odvjetništvu i policiji, zahtijevajući da se otvore istrage protiv počinitelja te da se SPENS i službeno prizna kao logor. Prema prikupljenim svjedočanstvima i dostupnim dokumentima, kroz dvoranu je prošlo više od pet tisuća ljudi – muškaraca, žena i djece, mnogih bez traga u službenim evidencijama.
Jedan od onih koji je ondje zatočen bio je i vukovarski branitelj Zlatko Panković, tada jedva punoljetan. “Svjedočio sam zlostavljanju, odvajanju djece od majki. Mene su tukli, ponižavali, mučili strujom i vezivali kako bi me, kao osamnaestogodišnjaka, prisilili na lažno priznanje”, ispričao je Panković, napominjući kako su takve metode bile svakodnevica zatočenika.
Danas, kaže on, najteže je gledati kako vrijeme briše tragove: “Odlaze svjedoci, a bez nas – bez naših glasova – istina postaje tiša, udaljenija.”
Glasovi koji nedostaju
U središtu nove inicijative nalazi se apel prema ženama logorašicama – onima koje su preživjele SPENS, ali i onima koje možda još uvijek šute, noseći svoj teret u tišini. Panković ističe da su mnoge žene bile podvrgnute stravičnim oblicima silovanja i mučenja, a njihova svjedočanstva do danas nisu prikupljena u cjelini.
“Naše torture bile su ništa u usporedbi s onim što su prolazile žene. Apeliramo na sve preživjele logorašice da nam se jave, da nam pomognu dovršiti ono što povijest duguje – istinu. Skupljamo svjedočanstva ne samo radi kaznenih prijava, nego i radi povjesničara, radi generacija koje dolaze”, poručuje i dodaje:
“Dana 20.11., nakon predaje, oko podneva, odvedene su autobusima prema SPENS dvorani. Sada pokušavamo prikupiti što više podataka o našim ženama koje su bile u toj dvorani. Molimo ih i apeliramo na njih da nam se jave kako bismo prikupili njihova svjedočanstva o tome što su i na koji način proživjele u logoru. To želimo proslijediti prvenstveno Državnom odvjetništvu u smislu službene i kaznene prijave protiv nalogodavaca, počinitelja i izvršitelja u tom logoru, ali i povjesničarima koji će se baviti ovom temom. U tom smislu uputili smo apel i ovim putem još jednom molimo sve preživjele logorašice, odnosno sve naše hrabre žene iz tog logora, da nam se jave i da nam daju podatke o tome što su proživjele.”
Udruga braniteljica Domovinskog rata Republike Hrvatske, koja sudjeluje u prikupljanju svjedočanstava, poziva žene zatočenice da se odazovu i prijave putem broja 091-722-6592 ili osobnim dolaskom na adresu Trga hrvatskih branitelja 1 u Vukovaru. Svaki poziv, svaka priča, kažu iz udruge, mali je korak prema velikom izgovaranju istine.
Zaborav kao drugi zločin
Premda se pravni instrumenti razvlače, a međunarodne institucije često zaobilaze događaje koji su se zbivali izvan javnog pogleda, težina istine o SPENS-u ne može nestati. Za Pankovića i mnoge preživjele, priznanje tog mjesta kao logora nije samo pitanje pravde, već i nacionalnog dostojanstva.
“Krajnje je vrijeme da se progovori o istini – o tome što su naše žene prošle. Ne možemo utjecati na to kako će Srbija tretirati SPENS, ali možemo učiniti sve da ga Hrvatska oglasi onime što je bio – logor. Naša je dužnost predati istinu pravosudnim tijelima, da ona daju svoj pečat i svoj glas – jer šutnja, to je drugi oblik nasilja.”
U vremenu kada se zaborav čini kao najbrža vrsta oprosta, ovaj apel vraća jedno temeljno pitanje javnosti — koliko vrijedi istina ako je ne čujemo od onih koji su je preživjeli? I hoće li, bez njihovih glasova, dvorana u Novom Sadu ostati samo neutralni sportski kompleks, a ne mjesto sjećanja na ljudsku patnju koja traži priznanje i pravdu?
