Ugodno prijepodne u prirodi, pune košare trešanja i osmijesi koji govore više od tisuću riječi — to je slika koja je u petak obilježila Suhač.
Vlasnik voćnjaka Petar Ćurković bio je više nego spreman pokloniti trešnje. Ali korisnici sinjske podružnice Centra Juraj Bonaći imali su drukčiju ideju. Rekli su — mi ćemo ih sami ubrati.
I to je bila prava odluka.
Voćnjak na Suhaču, zasađen prije dvanaestak godina, u petak je tako primio posebne goste. Korisnici Centra ušli su među stabala trešanja i počeli brati. Polako. Bez žurbe. Onako kako se beru trešnje.
Uživali su. Među stablima se čuo smijeh, šale su letjele na sve strane, a pokoji crveni plod nije uspio dočekati košaru — završio je u ustima. Takva je to berba.
Ima nešto posebno u branju voća. Ne u kupovini, ne u primanju na dar — nego u tome da sam odabereš plod, osjetiš ga između prstiju i staviš u košaru. To je sitnica koja nije sitnica. To je kontakt s prirodom, s godišnjim dobom, sa životom koji ide svojim ritmom bez obzira na sve.
Korisnicima Centra taj je ritam jučerašnjeg prijepodneva bio savršen.
Sve te trenutke zabilježio je svojim objektivom Petar Malbaša, ratni snimatelj i jedan od najprepoznatljivijih sinjskih fotografa. Malbaša ima rijedak dar — ne snima samo ono što se vidi, nego i ono što se osjeća. Na njegovim fotografijama s ovog druženja živi cijela jedna atmosfera – nasmiješena lica, ruke uronjene u granje, košare koje se polako pune, onaj opušteni mir koji je, barem na trenutak, točno tamo gdje treba biti. Tko vidi te fotografije, osjetit će kao da je i sam bio tamo.
Raspoloženim beračima pridružilli su se i gradonačelnik Sinja Miro Bulj — koji inače živi upravo na Suhaču i taj mu je voćnjak gotovo susjed — te njegov zamjenik Denis Bobeta. Bulj je otkrio da je i sam prije dvanaest godina pomagao zasaditi ta stabla, zajedno s prijateljima i susjedima vlasnika Petra Ćurkovića. Sada je gledao kako njegovi sugrađani beru plodove tih istih stabala — i teško da je mogao biti ravnodušan.
Domaćini su berače počastili osvježavajućim sokovima, a trešnje su na kraju podijeljene — dio za potrebe Centra, a dio je svaki korisnik ponijeo kući.
Socijalizacija, boravak u prirodi, novo iskustvo — to su ciljevi koji su stajali na papiru. Ali ono što se stvarno dogodilo tog prijepodneva među stablima punih crvenih plodova, teško stane u ikakav plan i zadatak.
Nekad je dovoljno samo biti vani, u dobrom društvu – s punom košarom trešanja.
