Site icon Cronika

Eksluzivno: “Usamljenici” – neobjavljena pjesma prozaika Stjepana Čuića (Bukovica kraj Tomislavgrada 1. IV. 1945. – Zagreb, 25. II. 2026.)

Izvor: Hrvatsko nebo

Autor Zdravko Gavran/Izvor: Hrvatsko nebo

….svi pitaju i svi bi htjeli znati neku tajnu, nešto čime će se razlikovati od ostalih i – što je najpreče kod takvih ljudi – htjeli bi saznati nešto što su sami propustili, a dogodilo im se pred nosom, tik do njih…“ – Tako glasi dio rečenice iz sredine Čuićeva kratkog, nagrađivanog, modernog romana „Orden“. Povodom njegova jučerašnjeg odlaska s ovoga svijeta, u povećoj usamljenosti staračkoga doma i kretanju u svom unutarnjem svijetu, a dok se prisjećamo njegove pripovjedne proze, dóđe nam do ruku neobjavljena mu pjesma.

Inače nije bio nedruštven, naprotiv, i inače nije pisao pjesme, ni lirske ni koje druge. U njoj kao da otkriva neke ’tajne’ za kojima su žudjele razne ’udbe’ i ’sudbe’, a koje je možda i sam odgonetao. Napisao ju je naglo, u atipičnu, pomalo ekstatičnu stanju, i dao ju svom prijatelju (podatci poznati uredništvu Hrvatskog neba).

Sada ju objavljujemo u znak sjećanja i poštovanja spram piscu koji je ušao u hrvatske lektire, i koji je za života ulazio na mnoga druga, nerijetko važna, mjesta. Ulazio je u svijet društvenosti ’igrajući se’, pritom ne otkrivajući se posve, (p)ostajući mnogima ’pitak’ i ekstravert, ali ujedno u bitnomu i zagonetan, introvert. Kao da je u sebi nosio duboku, usamljeničku tajnu. (S jakim razlogom, dakako.) Je li ju u ovoj intimnoj pjesmi otkrio?

“Usamljenici”

Njih jedino razumijem

Jedino su oni moji

Premda ja nisam njihov

Rijetki usamljenici srednjih godina

Ili malo stariji

Samonikli u kamenu južnih provincija

Nasukali se na votke i opuške

Oljuštenih zagrebačkih šankova

Mimoilazimo se

Uvijek sami

Poželim da im pružim ruku

Da kažem

Razumijem te čovječe

Tvoju muku nepripadanja

I želju da ne budeš stranac

Ni dolje gdje ti je bilo usko

Ni ovdje gdje je malo šire

Da budeš svoj među svojima

Rodijak među rodijacima

Građanin među građanima

Glava stabilne obitelji

Bezglavi pijanac

Nerealizirani ljubavnik ekscentričnih gradskih

žena

Lišen pratnje glasina

Nikad ne priđem da prozborimo

Bojim se

Nesigurnosti

Gorčine

Tersluka[1]

Opsjednutosti Hrvatskom

Dovijeka nedovoljno našom

Zavazda više udbaškom

Stoga samo produžim

Pitam se

Misle li i oni o meni

Ili su njihove misli ipak uzvišenije

([1] Ters, tersluk – riječ osmanlijsko-turskog podrijetla, označava neprilagodljivu, ’jogunastu’ osobu, čovjeka niskog stupnja fleksibilnosti i tolerantnosti)

POVEZANO:

Exit mobile version