O jednom od najpoznatijih hrvatskih mučenika dr. Marku Veselici za vrijeme njegova života relativno se dosta pisalo, a on kad je god imao prigode i javno je svjedočio o užasima komunističkog režima. No, zadnjih godina kao da je “nestalo” njegova imena, malo tko ga i spominje. Uskoro će biti još jedna obljetnica njegove smrti. Preminuo je 17. veljače 2017. u bolnici Fran Mihaljević u Zagrebu. Međutim, zanimljivo se opet podsjetiti što se s njim događalo nakon što je drugi puta, 1986., pušten na slobodu iz lepoglavskog zatvora?
Samo dan nakon njegova izlaska, sjećam se kao danas, u Varaždinu, gdje sam tada stanovao i radio, posjetio me hrvatski Mandela. Stigao je osobnim automobilom, u pratnji časnog i iznimno uvaženog gospodina Milana Piškovića, tada direktora i vlasnika zagrebačke nakladničke kuće „Iros“, koja je imala prostorije u Haulikovoj 4. u Zagrebu. Čekao sam ih u varaždinskom hotelu Turist. Kad sam ugledao Marka kako izlazi iz vozila krenuo sam prema njemu i srdačno smo se pozdravili, jer sam ga poznavao odranije. Odmah je rekao da mu je od Zagreba do Varaždina desetak puta bilo zlo u autu, jer se godinama nije vozio (osim u milicijskoj marici). Stigli su da ih povedem tada čuvenom slikaru naive Slavku Stolniku (1929.-1991.) u Donju Voću, s kojim sam surađivao, ali i prijateljevao. Naime, bio je dogovor da Veselica i ja napišemo knjigu o ovom velikom hrvatskom likovnom umjetniku, na što je Stolnik s oduševljenjem i pristao. Nakladnik bi bio „Iros“, u vrtoglavih sto tisuća primjeraka. Takav smo sklopili i ugovor. Stolnik i Veselica vrlo su brzo našli „zajednički jezik“.
Upozorenje neznanca i „proročanske“ riječi
No, drugi dan nakon dolaska Veselice na parkiralište hotela Turist, u tom istom lokalu, prišao mi je nepoznati čovjek. Nije se predstavio, ali je rekao: „Nemojte se ljutiti što se neću predstaviti, ali veoma me zanima: jeste li to jučer na parkiralištu dočekali Marka Veselicu?“ Odgovorio sam, kao iz topa – „Da, pa on je sada slobodan čovjek!“ Na to mi neznanac još samo kaže: „Imat ćete sreće ako vas nije vidio nitko od varaždinskih Udbaša!“ „Pa, što?“ – odgovorih. A on nastavi: „Ako vas je netko od njih slučajno vidio, vama se, Pavkoviću, vjerujte neće ništa dogoditi. Samo nećete moći napredovati u novinarstvu, kad ćete tražiti kredite, stan ili slično uvijek će naći načina da vas „preskoče“. A neće vam reći zašto. To se neće događati samo vama, već i vašim najbližima!“ Nakon toga, kako je došao, tako je i otišao i nikada ga više nisam vidio. Ali, mnogo puta sam se sjetio njegovih riječi koje su bile – proročanske!
„Iros“, Vice Vukov i slom jedne „idile“
Milan Pišković ga je odmah, nakon dolaska iz Lepoglave, zaposlio u „Irosu“, kao šefa marketinga. I mi smo se tjedno nekoliko puta nalazili i zajedno pisali knjigu o Stolniku. Pišković je u više novina objavio i oglas za pretplatu te knjige. Činilo nam se da sve ide „kao po loju“. U „Irosu“ su čak 1986. počeli izdavati i kasete s pjesmama Vice Vukova (1936.-2008.), s njegovim potpisom. Naime, Vukov je po povratku iz Pariza našao zaposlenje u Matici hrvatskoj, ali je često dolazio u „Iros“, kao i mnogi ugledni hrvatski književnici i bivši političari (logoraši).
Ta „idila“ možda je trajala svega godinu dana. A onda je došlo do „potopa“. Pišković, namjerno, na tadašnju komunističku obljetnicu Grada Zagreba (8. svibnja 1987.), objavljuje knjigu, Markovu bratu, dr. Vladimiru Veselici (1938.-2013.) s naslovom „Priručnik o vrijednosnim papirima“ i organizira sjajnu promociju u zagrebačkom poznatom ugostiteljskom lokalu „Okrugljak“. Tamo su se prvi puta okupili gotovo svi oni koji su došli s robije, a koji su odležali kazne nevini, jer su se zamjerili Titu i njegovu komunističkom režimu. Milicije je oko lokala bilo pet puta više nego uzvanika, a kasnije se saznalo da su Udbaši i snimali ovo događanje, no sve je prošlo „kao u redu“.
No, već drugi dan nakon promocije, ove inače odlične knjige, Piškoviću u ured dolazi milicija. Prevrću mu sve i sva. Vode ga i u njegov stan. Obavljaju pretres prostorija. Traže oružje, emigrantsku štampu, proglašavaju ga – teroristom. Nitko mu, naravno, ne kaže da je sav taj cirkus zbog Marka, ali i Vladimira Veselice (i zbog Vukova). Ništa nisu našli. Vrlo brzo ga lažno optuže i za gospodarski kriminal i slično. Piškovića uhićuju, nevinog bacaju na robiju. Dobio je 4,5 godine. On i Marko Veselica zamijenili su „uloge“. Sad je Veselica bio slobodan u Zagrebu, a Pišković u zloglasnoj Staroj Gradiški.
Posljedice, šutnja i sjećanje
O tome se na žalost ne govori i ne piše. Kao ni to da se u vrijeme komunizma, kad se Vukov vratio iz emigracije, nisu smjele ni izvoditi njegove pjesme, a kamoli objavljivati njegove glazbene kasete. Mnogo ljudi, istinskih Hrvata, imali su u vrijeme Tita i partije, blago rečeno, velikih „neugodnosti“ zbog druženja s Markom Veselicom, ali i drugima, poput njega.
Još prije desetak godina snimio sam i dokumentarni film o hrvatskom Mandeli. Nitko ga nije želio prikazati kad je bio živ. Tek nakon njegove smrti mogli su ga pogledati gledatelji Varaždinske televizije (VTV).
U čast 70-te obljetnice života Marka Veselice organizirao sam i njegov rođendan, nigdje drugdje nego u velikoj dvorani Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) u Zagrebu. Dvorana je bila puna, a tom smo mu prigodom dodijelili i priznanje – Veliku zlatnu plaketu – Da se ne zaboravi!
