Šimun Cirenac jedna je od naizgled sporednih, ali teološki vrlo snažnih figura evanđeoskog izvještaja o Muci. Evanđelja ga spominju u tek nekoliko redaka, no ti redci otvaraju bogato polje za razmišljanje o mučeništvu, križu i Božjoj providnosti u našem svakodnevnom životu. Tko je bio Šimun Cirenac?
Sva tri sinoptička evanđelja – Matej, Marko i Luka – svjedoče da su rimski vojnici na putu prema Golgoti „prisilili“ jednoga čovjeka iz Cirene, po imenu Šimun, da ponese Isusov križ. Opisuju ga kao prolaznika koji „dolazi s polja“, dakle kao nekoga tko nije bio dio okupljene svjetine niti je svjesno sudjelovao u procesu.
Marko dodaje važnu napomenu: Šimun je bio „otac Aleksandra i Rufusa“. Ta naizgled usputna informacija otkriva da su njegova djeca kasnije bila poznata prvim kršćanima – toliko da ih evanđelist može spomenuti bez dodatnog objašnjenja. Tradicija u tome vidi trag obraćenja: susret s raspetim Kristom, iako prisilan, obilježio je ne samo Šimuna, nego i njegovu obitelj.
Cirena, iz koje potječe, bio je grad u današnjoj Libiji, s brojnom židovskom zajednicom. Šimuna se zato obično smatra Židovom iz dijaspore koji je došao u Jeruzalem radi proslave Pashe. Njegovo nenadano sudjelovanje u Kristovoj muci pokazuje kako Bog može zahvatiti čovjekov život „usput“, u trenutku kad on misli da samo obavlja svoje svakodnevne obveze.
Zašto baš Šimun? Povijesno i duhovno čitanje
Evanđelja ne daju izravan odgovor zašto je izabran upravo Šimun. Povijesno gledano, razlog je jednostavan: Isus, izmučen bičevanjem, krunjenjem trnjem i noćnim ispitivanjima, bio je fizički iscrpljen do mjere da više nije mogao nositi križ cijelim putem. Rimski vojnici, kojima je bilo stalo da smaknuće brzo privedu kraju, prisiljavaju prvog prikladnog čovjeka koji im dolazi u susret. Šimun, snažan čovjek „s polja“, bio je praktičan izbor.
No vjera ne ostaje na razini čiste slučajnosti. Duhovno čitanje vidi u tome otajstvo providnosti: Bog se služi i odlukama okupatora kako bi pozvao jednoga „slučajnog prolaznika“ da doslovno uđe u otajstvo Križa. Time nam se poručuje da i križevi koje nismo birali – bolesti, obiteljske drame, nepravde, gubici – mogu postati mjesto susreta s Kristom i početak novog života u milosti.
Simbolički je snažno i Lukino zapažanje da je Šimun nosio križ „iza Isusa“. To je slika učenika koji izvršava Gospodinov poziv: „Tko hoće za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima svoj križ i neka ide za mnom.“ Križ se ne nosi ispred Krista, kao da mu pokazujemo put, nego iza Njega – dopuštajući da On prvi uđe u patnju, a mi Hodimo u Njegovoj sjeni.
Šimun nakon Kalvarije – između Pisma i predaje
Sama evanđelja o Šimunu nakon križnog puta više ne govore. Sigurno znamo tek to da je na putu prema Golgoti pomogao Isusu nositi križ. Sve ostalo dolazi iz kasnije predaje i teoloških razmišljanja, a ne iz obvezujućeg nauka Crkve.
Budući da Marko imenuje njegove sinove Aleksandra i Rufusa, brojni bibličari smatraju da je obitelj Cirenca postala dijelom prve Crkve. Mnogi tumače da je Ruf spomenut u Poslanici Rimljanima – „Pozdravite Rufa, izabranika u Gospodinu, i njegovu majku, koja je i meni majka“ – odnosi upravo na Šimunova sina. U tom bi slučaju Rufus bio ugledan kršćanin rimske zajednice, a njegova majka žena koja se za svetog Pavla brinula kao za vlastitog sina. No te veze, premda vjerojatne, ostaju na razini razložne pretpostavke, ne sigurnog povijesnog podatka.
Za Aleksandra nemamo pouzdanu novozavjetnu poveznicu; različite hipoteze o njegovu kasnijem životu ostaju u području pobožne tradicije. Ključno je da se, u svjetlu Pisma, Šimunova obitelj doživljava kao primjer kuće koju je križ dotaknuo tako snažno da je promijenio njezinu povijest.
Šimun Cirenac – ogledalo našeg križa
U Šimunu lako prepoznajemo vlastitu priču. On nije izabrao križ koji mu je stavljen na ramena; bio je „prisiljen“. Tako i mi često ne biramo ono što nas najviše pritišće: dijagnozu, raspad odnosa, nepravdu na poslu, teret brige za člana obitelji, financijski slom.
No upravo u tim neplaniranim križevima skriva se poziv: hodati „iza Isusa“. Ne nosimo križ sami – ulazimo u Kristov put, dopuštamo da se naša patnja sjedini s Njegovom i tako postane izvor milosti, a ne ogorčenosti.
Šimun je slika svakoga kršćanina koji:
• ne bježi od križa, premda ga nije tražio
• uči svoje trpljenje prikazivati za druge, pretvarajući ga u molitvu
• otkriva da ga upravo susret s raspetim Kristom čini unutarnje slobodnim
U tom smislu, Šimun je i poziv da budemo „Cirenac“ jedni drugima.
Možemo mu biti slični kad:
• primijetimo tuđi križ i ne prođemo pokraj njega ravnodušno
• preuzmemo dio tereta u obitelji, župi ili društvu, umjesto da sve ostavimo „drugima“
• ostanemo uz bolesnike, ožalošćene, prezrene, i onda kada je to ljudski neugodno ili zahtjevno
Naš tihi „da“ – odlaženje po lijek susjedu, noć uz bolesno dijete, strpljiv razgovor s osobom koja je svima teret – u Božjim očima može imati jednaku težinu kao Šimunov hod iza Isusa.
Marija pod Križem i Šimunovo svjedočanstvo
Slika Kalvarije nije potpuna bez Blažene Djevice Marije. Ona stoji pod Križem, ne izgovara mnogo riječi, ali potpuno sudjeluje u Sinovojj žrtvi. Ako je Šimun ikada kasnije razmišljao o danu kad je nosio tuđi križ, sigurno je u sjećanju nosio i lik Majke koja ne bježi ni od sinovljeve patnje ni od vlastita mača boli.
Marija nas uči da se križ ne razumije potpuno razumom, nego srcem koje vjeruje. S njom učimo da je svaki križ, prihvaćen iz ljubavi, put prema uskrsnuću.
Šimun Cirenac tako postaje više od usputnog lika u Muci: on je ogledalo našega života. U njemu vidimo kako Bog može „slučajnoga prolaznika“ pretvoriti u svjedoka otajstva spasenja; kako nenadani križ može otvoriti put milosti, ne samo za nas nego i za našu djecu; i kako se, u sjeni Križa, rađa Crkva koja i danas naviješta: nitko ne nosi svoj križ sam.