Katolička Crkva ustrajno naučava da je svaki ljudski život svet od začeća do prirodne smrti te da je izravni, namjerni pobačaj težak grijeh protiv zapovijedi „Ne ubij“. Za vjernika to nije samo privatno mišljenje, nego pitanje vjere, razuma i poštovanja temeljnog prava svakog čovjeka – prava na život.
Biblija ne govori o embriju kao o „tkivu“, nego o osobi koju Bog poznaje i zove po imenu još prije rođenja: „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh“ (Jr 1,5); „Ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu“ (Ps 139,13). U Lukinu evanđelju Ivan Krstitelj „zaigra od radosti“ u utrobi Elizabete kada joj dolazi Marija noseći Isusa (Lk 1,41), a Krist kaže: „Tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima“ (Mt 18,5). Crkva zato naučava da ljudski život započinje začećem i da se od toga trenutka mora „najbrižnije štititi“.
Stalni nauk Crkve o pobačaju
Katekizam Katoličke Crkve izričito navodi: „Ljudski život mora biti cijenjen i štićen bez ograničenja od trenutka začeća. Ljudskom biću moraju od prvog trenutka postojanja biti priznata osobna prava, među kojima i nepovredivo pravo svakog nedužnog bića na život.“ (KKC 2270). Nadalje, „od prvog stoljeća Crkva je tvrdila moralno zlo svakog namjerno izazvanog pobačaja. To se učenje nije promijenilo i ostaje nepromjenjivo“ (KKC 2271), a izravni pobačaj naziva se „zločinačkom praksom“ (KKC 2322). Sveti Ivan Pavao II. u enciklici Evangelium vitae pobačaj opisuje kao „težak i žalosan zločin nad životom“, jer se uništava ljudsko biće „toliko nevino da nevinije ne može biti“, te svečano potvrđuje da je izravno i namjerno ubojstvo nedužnoga čovjeka uvijek teško nemoralno djelo. To je zaključak cjelokupne tradicije – od ranih crkvenih otaca do današnjeg Učiteljstva.
Kanonsko pravo: težina čina i put povratka
Zbog osobite težine pobačaja, Crkva u Zakoniku kanonskog prava predviđa kaznu izopćenja za one koji svjesno i slobodno sudjeluju u njegovu izvršenju. Riječ je o izopćenju koje nastupa samim činom (latae sententiae), a može obuhvatiti majku, liječnika i druge koji formalno surađuju, pod uvjetom da su ispunjeni svi uvjeti pune krivnje. Istodobno, crkveni dokumenti naglašavaju da je cilj kazne poziv na obraćenje, a ne trajno odbacivanje; žena i svi uključeni uvijek su pozvani na ispovijed, pomirenje i ponovni ulazak u puni sakramentalni život.
Crkva brani i majku i dijete
Crkva ne suprotstavlja majku i dijete, nego brani dostojanstvo oboje. Nerođeno dijete ima isto neotuđivo pravo na život kao i svaka druga osoba, ne zato što mu ga dodjeljuje zakon ili većina, nego zato što je riječ o ljudskom biću u početnoj fazi razvoja. Istodobno se priznaje da se žene često nalaze u objektivno teškim okolnostima – siromaštvo, pritisak partnera ili obitelji, strah, bolest, trauma – te da društvo i Crkva često zakažu u pružanju konkretne podrške. Evangelium vitae i drugi dokumenti stoga pozivaju na izgradnju mreže domova za trudnice, savjetovališta, karitativnih programa i zakonodavstva koje neće nuditi pobačaj kao „rješenje“, nego stvarnu pomoć.
Što znači „biti za život“ u hrvatskom društvu?
„Biti za život“ za katolika znači više od deklarativnog protivljenja pobačaju – to je dugoročna kulturna i društvena zadaća. Ona uključuje: jasno, ali nenapadno javno svjedočenje da pobačaj nije pravo nad drugim čovjekom; zalaganje za zakone koji prepoznaju dostojanstvo nerođenih; konkretno stajanje uz trudnice i obitelji molitvom, materijalnom pomoći i zajednicom; te praćenje i iscjeljenje onih koji nose rane pobačaja kroz ispovijed, duhovno vodstvo i psihološku podršku. U središtu ostaje „Evanđelje života“ – poruka da Bog ne stvara slučajno, da svako dijete i svaka majka imaju svoje mjesto u Njegovu srcu i da Crkva, vjerno Kristu, nikada ne može nazvati dobrim ono što uništava život, ali nikada neće odustati od milosrđa, oprosta i novog početka za one koji se žele vratiti.