Na današnji dan 1995. godine Hrvatska je pokrenula vojno-redarstvenu operaciju Bljesak i u manje od 32 sata oslobodila okupirani prostor zapadne Slavonije, vratila pod svoj nadzor autocestu Zagreb-Lipovac i željezničku prugu prema istoku zemlje te pokazala da je završna faza oslobađanja Hrvatske počela. Bila je to jedna od najvažnijih pobjeda Domovinskog rata, ali i mnogo više od vojne akcije – Bljesak je bio kraj četverogodišnje okupacije prostora koji je presijecao Hrvatsku, gušio promet, unosio strah i svakodnevno podsjećao da rat još nije gotov.
Da bi se razumjelo zašto je Bljesak imao toliku težinu, treba se vratiti u 1991. godinu. Tada su pobunjeni Srbi, uz pomoć JNA i srpskih paravojnih snaga, zauzeli ključne točke u zapadnoj Slavoniji, uključujući okučansko područje, i taj prostor uklopili u vlastite paradržavne strukture. Time nije okupiran samo dio hrvatskog teritorija, nego je presječen i jedan od najvažnijih prometnih pravaca koji je povezivao Zagreb s istočnom Slavonijom.
Tijekom četiri godine okupacije taj dio Hrvatske živio je u stanju izolacije i nesigurnosti. Autocesta i željeznička pruga, prometni krvotok države, bili su blokirani ili podvrgnuti stalnim pregovorima, ucjenama i incidentima, a svako otvaranje prometnih pravaca bilo je kratkog daha i ovisilo o volji okupacijskih vlasti. To nije bila samo prometna neugodnost, nego pitanje funkcioniranja države, sigurnosti ljudi i normalnog života u Slavoniji.
Što je prethodilo Bljesku?
Krajem 1994. pojavio se tračak nade da bi se stanje moglo smiriti. Na temelju gospodarskog sporazuma otvoren je dio autoceste kroz okupirano područje, no pokazalo se da pobunjeni Srbi taj dogovor ne doživljavaju kao korak prema normalizaciji, nego kao još jedan prostor za politički pritisak.Već 24. travnja 1995. promet je ponovno zatvoren, napetosti su eskalirale, a hrvatski vrh zaključio je da su mogućnosti mirnog rješenja iscrpljene.
Zato Bljesak nije bio ishitren odgovor na jedan incident, nego završna faza ozbiljno pripremane operacije. Prema dostupnim podacima, završne pripreme i dovođenje snaga na položaje naređeni su nekoliko dana prije početka napada, a plan je bio precizan, razrađen i usmjeren na brzo razbijanje obrane te spajanje glavnih pravaca napredovanja prema Okučanima. Hrvatska je željela postići ono što je i postigla – munjevitu akciju koja protivniku neće ostaviti vrijeme za oporavak.
Operacija je počela 1. svibnja 1995. u 5:30 ujutro. Hrvatske snage udarile su na južni i središnji dio okupiranog područja, a glavni smjerovi napada išli su iz pravca Novske i Nove Gradiške prema Okučanima. Napad je otvoren snažnom topničkom vatrom uz potporu zrakoplovstva i helikoptera, a brzina prodora pokazala je koliko je hrvatska strana pažljivo pripremila cijelu operaciju.
U Bljesku su sudjelovale elitne gardijske, domobranske, pričuvne i specijalne policijske postrojbe. Među najčešće spominjanima su 1. gardijska brigada Tigrovi, 3. gardijska brigada Kune, 5. gardijska brigada Sokolovi, Oklopna skupina 2. gardijske brigade, 80. i 81. gardijska bojna, 1. hrvatski gardijski zdrug te specijalna policija MUP-a. Ukupno je u operaciji sudjelovalo oko 7200 vojnika i policajaca, što pokazuje razinu koncentracije snage koju je Hrvatska u tom trenutku mogla upotrijebiti.
Operacija je vođena pod političkim odobrenjem predsjednika dr. Franje Tuđmana, dok je u vojnom vrhu ključnu ulogu imao načelnik Glavnog stožera general Janko Bobetko. U zapovjednoj strukturi ističu se i Petar Stipetić, Ivan Basarac i drugi časnici koji su koordinirali napad po glavnim pravcima, a upravo je ta precizna podjela odgovornosti omogućila da se obrana pobunjenih Srba slomi u svega nekoliko desetaka sati.
Posebnu težinu današnjem sjećanju daje činjenica da je u Bljesku sudjelovao i današnji ministar obrane Ivan Anušić. U svojoj današnjoj objavi podsjetio je da je njegova postrojba toga jutra krenula od Cernika prema Omanovcu te da su „svakim korakom oslobađali dio teritorija naše domovine“, naglasivši kako se osjećaj završetka četverogodišnje okupacije ne može usporediti ni sa čim.
Jesu li pobunjeni Srbi očekivali napad?
Znakovi da Hrvatska više neće tolerirati blokadu autoceste postojali su, ali sve upućuje na to da su bili iznenađeni razmjerom, sinkronizacijom i snagom udara. Obrana je vrlo brzo izgubila koheziju, komunikacije su presječene, a dio snaga RSK počeo se povlačiti prema Bosni prije nego što je uspio organizirati ozbiljniji otpor.
Već 2. svibnja bilo je jasno da je Bljesak uspio. Okupacijska struktura u zapadnoj Slavoniji praktično je prestala postojati, a velik dio pripadnika srpskih snaga i dio civilnog stanovništva povukao se preko Save prema Bosanskoj Gradiški i teritoriju pod srpskom kontrolom u Bosni i Hercegovini. Hrvatska je ponovno uspostavila nadzor nad autocestom i željezničkom prugom, čime je nakon četiri godine prekinuta jedna od najtežih prometnih i sigurnosnih blokada u zemlji.
No, vojna pobjeda nije značila da se život vraća preko noći. Povratak hrvatskog stanovništva, obnova kuća, infrastrukture i normalnog civilnog života bio je proces koji je tek slijedio. Ipak, Bljesak je otvorio ono što prije njega nije postojalo – stvarnu mogućnost povratka, obnove i života bez okupacijskih punktova, blokada i stalne prijetnje ratom.
Žrtve Bljeska i cijena pobjede
Bljesak je bio pobjednička operacija, ali i operacija s teškom cijenom. U njoj je poginuo ili od posljedica ranjavanja preminuo 51 hrvatski branitelj, dok su 162 hrvatska branitelja ranjena. Ta brojka i danas stoji u središtu svakog obilježavanja u Okučanima i jedan je od razloga zbog kojih se Bljesak ne promatra samo kao briljantno izvedena vojna akcija, nego i kao trajni spomen na žrtvu hrvatskih vojnika i policajaca.
Žrtve nisu stale na bojišnici. Kao odmazdu za poraz u zapadnoj Slavoniji, pobunjeni Srbi 2. i 3. svibnja 1995. raketirali su Zagreb kazetnim streljivom iz sustava Orkan, pri čemu je ubijeno sedam civila, a ranjeno više od 200 ljudi. U istom valu odmazde granatirani su i Karlovac i Sisak, što je dodatno potvrdilo da je nakon sloma na bojištu uslijedio teror nad civilnim ciljevima
Bljesak nije ostao upamćen samo kao vojna operacija koja je izvedena brzo i precizno, nego kao trenutak kada je Hrvatska pokazala da ima snagu osloboditi svoj teritorij, vratiti prometnu povezanost države i prekinuti četverogodišnje poniženje zapadne Slavonije. Zato se i danas ne pamti samo po vojnoj uspješnosti, nego po osjećaju da je tim svibanjskim jutrom Hrvatska ponovno počela disati punim plućima.
