Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić objavio je na društvenim mrežama da je u Beogradu, u Palači Srbija, primio učenike Tehničke škole Nikole Tesle iz Vukovara, koji u srpskoj prijestolnici borave u sklopu programa Fondacije Sveta Petka. Uz niz fotografija s mladima iz Vukovara, Vučić je objavio poruku u kojoj poručuje da su “u Beogradu kod svoje kuće”, te da ih doživljava kao “Srbe iz Hrvatske, sestre i braću” s kojima dijeli “jezik, kulturu, vjeru i zajedničko duhovno naslijeđe”.
Takva poruka izazvala je niz reakcija u hrvatskoj javnosti — ponajviše u Vukovaru, gradu koji i tri desetljeća nakon rata ostaje simbol stradanja, ali i pokušaja izgradnje suživota. Najizraženiju reakciju imala je upravo profesorica hrvatskoga jezika iz ove škole, Lilijana Radobuljac, koja je javno izrazila svoje neslaganje.
Profesorica reagirala: „Ne znamo tko i zašto je to organizirao“
Profesorica Radobuljac oglasila se putem društvenih mreža, gdje je objavila dugačak i emotivan komentar o samome događaju.
“Ne znam tko je i na koji način organizirao taj posjet, nisam upoznata ni s time jesu li roditelji bili pravodobno obaviješteni o prijemu i snimanju, ali svakako ne odobravam da se učenici koriste u političke i promidžbene svrhe“, navela je profesorica.
Dodala je kako ju osobno ljuti činjenica da se učenike iz Vukovara, koji bi trebali biti most razumijevanja, zapravo uvodi u prostor političkih poruka koje ih poistovjećuju s jednom državom i narativom. “Oni žive u Hrvatskoj, pohađaju hrvatske škole i trebali bi graditi svoj identitet u okviru društva kojem stvarno pripadaju“, poručila je.
“Kod svoje kuće” – fraza koja otvara pitanje
Vučićeva poruka da su “u Beogradu kod svoje kuće” naišla je na podijeljene reakcije i među političarima i među građanima. Dok jedni smatraju da je riječ o “prirodnoj gesti” prema pripadnicima srpske nacionalne manjine, drugi u njoj vide jasnu političku poruku koja prezire hrvatski suverenitet i potiče paralelni identitet mladih Srba iz Hrvatske.
Pitanje koje se nameće jest – kakav je to odgoj i koje vrijednosti usađuje mladima? Jesu li to temelji suživota, ili temelj za stvaranje generacija koje će sebe doživljavati kao “dijelove jedne nacije u dvije države”?
Upravo to pitanje odzvanja i u komentarima građana: što očekivati od takvih generacija – lojalne hrvatske građane sutra, ili mlade ljude koji će se u ključnim trenucima osjećati “kod svoje kuće” negdje drugdje?
Osjetljiva tema – između suživota i indoktrinacije
Tema odnosa prema djeci i mladima u sredinama poput Vukovara uvijek izaziva emocije, ali i poziva na odgovornost institucija s obje strane granice. Hrvatska je, kao demokratska država, obvezna štititi manjinska prava, ali i jasno definirati granice političkoga utjecaja izvan svojih institucija.
Jer kad se granica između kulturnog identiteta i političke lojalnosti zamagli, postaje teško razlikovati što je “zajedničko duhovno nasljeđe”, a što tiha indoktrinacija.
