Tijekom Domovinskog rata (1991.-1995.) je, prema izvješću Komisije Ujedinjenih naroda iz 1995., pod srbijanskim nadzorom osnovano oko 480 logora na području Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Iako je prema podacima Vlade RH, u logorima ubijeno najmanje 300 ljudi, a o mučenima i zlostavljanima da i ne govorimo, većina zapovjednika i čuvara nikada nije odgovarala zbog nedostatka dokaza ili političkih prepreka.
Prije 33 godina Damir Plavšić, hrvatski branitelj koji preko Facebook stranice Bitka za Vukovar – najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu, oslobođen je iz srpskog zatočeništva i zajedno sa 381 suborcem, razmijenjen u Nemetinu kod Osijeka.
“Više puta sam osjetio blizinu Smrti i njen hladan dah, divljačka premlaćivanja i mučenja, ponižavanja, iživljavanja… a samo zato što sam Hrvat i Branitelj Vukovara. Neopisiv je osjećaj kada tijekom razmjene zatočenika prekoračiš nekakvu nevidljivu liniju i u tom trenutku postaješ Slobodan čovjek te kada punim plućima udahneš ZRAK SLOBODE,” napisao je Plavšić. a osjećaje je pokušao pretočiti u knjigama “Bitka za Vukovar, ne plači moj dobri Anđele”.
“Ja sam Srbima oprostio sva mučenja i sve što su napravili meni i mojoj obitelji u Vukovaru i srpskim logorima. Molim se za obraćenje svojih neprijatelja, ali zbog naših poginulih i ubijenih suboraca NIKADA neću dozvoliti da se zaborave Srpski zločini počinjene nad Hrvatskim narodom od prvog svjetskog rata pa sve od stvaranja Slobodne i Neovisne Hrvatske,” poručio je Damir Plavšić.
Logori, neispričana priča
Inače, tijekom Domovinskog rata (1991.-1995.) je, prema izvješću Komisije Ujedinjenih naroda iz 1995., pod srbijanskim nadzorom osnovano oko 480 logora na području Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Od toga je 300 logora potvrđeno neutralnim izvorima, dok se 180 vodi kao nepotvrđeni.
U Hrvatskoj je blo 80 do 100 logora, od kojih su njih od 30 do 50 potvrđeni. U Srbiji je bilo 60 logora u kojima su nezamislivo mučili hrvatske branitelje i civile. U Crnoj Gori je bilo 10 logora.
Najozloglašeniji među njima bili su Stajićevo (Srbija), Sremska Mitrovica (Srbija), Niš (Srbija) te Bučje i Begejci (Srbija).
Logor u Stajićevom bio je u funkciji od studenog 1991. do siječnja 1992., a kroz njega je prošlo oko 3.000 zarobljenika. Zatočenici su bili izloženi svakodnevnom premlaćivanju palicama, prisilnom pjevanju srpskih pjesama i mučenju elektrošokovima, a njih najmanje 17 je ubijeno.
Logor Sremska Mitrovica (Srbija) bio je najveći logor s 1.500-4.000 zatočenika (1991.-1992.). Prema američkim izvorima, u ovom logoru je najmanje 18 osoba mučeno do smrti.
U kaznenom zatvoru u Nišu bilo je zatočeno oko 500 ljudi, uključujući civile iz Vukovara.
Zašto za neljudska mučenja zapovjednici i mučitelji iz logora nisu kaženjeni?
Logori Bučje i Begejci bili su poznati po prisilnom radu, sustavnom silovanju žena i “lažnih strijeljanjima”. No, za sve srpske logore bila su uobičajena fizička zlostavljanja poput udaranja metalnim šipkama, kabelima i pendrecima, vađenja zubi sa soljenjem rana, bušenje nogu bušilicom, silovanja žena, uključujući i djevojčicu od 5 godina te kastriranje muškaraca. Uz fizička mučenja bila su tu i ona psihička, od lažnih pogubljenja, prisile na pjevanje srpskih pjesama, ali i prisilnog rada.
Nažalost, mučitelji u logorima, osim nekih pojedinaca, nikada nisu kažnjeni. Naime, Međunarodni sud u Haagu optužio je Slobodana Miloševića i Gorana Hadžića za organizaciju logora, Županijski sud u Osijeku osudio je Đuru Živanovića (zapovjednik logora Begejci) na 20 godina zatvora, a Vojislav Medić, bivši pripadnik JNA, trenutno je procesuiran zbog zločina u logorima Stajićevo i Sremska Mitrovica.
Iako je prema podacima Vlade RH, u logorima ubijeno najmanje 300 ljudi, apreživjeli navode da je broj žrtava znatno veći, većina zapovjednika i čuvara nikada nije odgovarala zbog nedostatka dokaza ili političkih prepreka.
Ovi podaci osvjetljavaju sustavnu brutalnost koja je zahtijevala međunarodnu osudu, ali i dalje ostaje izazov za pravnu rehabilitaciju žrtava.
