Trideseta obljetnica genocida u Srebrenici ponovno otvara bolna pitanja o jednom od najmračnijih poglavlja europske povijesti nakon Drugog svjetskog rata. I dok se u Bosni i Hercegovini, ali i diljem svijeta, prisjećamo više od osam tisuća bošnjačkih muškaraca i dječaka ubijenih u srpnju 1995., razgovori o uzrocima, odgovornosti i posljedicama tog zločina ne prestaju.
U središtu ovogodišnjih medijskih refleksija našao se novinar i književnik Ivica Đikić, koji je u povodu obljetnice gostovao na N1. Đikić je autor dokumentarnog romana “Beara”, u kojem kroz lik pukovnika Ljubiše Beare, glavnog operativca genocida, pokušava odgovoriti na pitanje kako je moguće u četiri dana organizirati i provesti masovno ubijanje tolikog broja ljudi. U emisiji je iskreno priznao da je tek deset godina nakon zločina, posjetom Srebrenici, počeo shvaćati razmjere tragedije i odlučio se na višegodišnje istraživanje, želeći napisati roman temeljen isključivo na činjenicama.
Đikićev prikaz Beare kao hladnog, metodičnog organizatora “manufakture smrti” podcrtava koliko je cijeli proces bio sustavan i planski, iako je, prema njegovim riječima, plan nastao gotovo iz ničega, kao improvizirana industrija smrti. Beara je, prema Đikiću, bio taj koji je, nakon naredbe Ratka Mladića, osmislio i proveo logistiku egzekucija, od pronalaska ljudi i prijevoza zarobljenika, do organizacije masovnih grobnica i prikrivanja tragova. “Govori o paketima koje treba isporučiti, kao da se organizira žetva”, ističe Đikić, opisujući Bearinu hladnokrvnost i profesionalizam u izvršavanju zločina.
Kako i zašto se dogodio genocid u Srebrenici?
Genocid u Srebrenici bio je kulminacija višegodišnjeg rata u Bosni i Hercegovini, obilježenog etničkim čišćenjem, opsadama i masovnim zločinima. Srebrenica je bila zaštićena zona Ujedinjenih naroda, ali je u srpnju 1995. pala u ruke vojske Republike Srpske pod zapovjedništvom Ratka Mladića. Uslijedila je sustavna egzekucija bošnjačkih muškaraca i dječaka, dok su žene i djeca protjerani. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodni sud pravde (ICJ) utvrdili su da je riječ o genocidu, a brojni dokumenti i svjedočanstva potvrđuju da je cilj bio uništenje bošnjačke populacije na tom području.
Uzroci genocida su kompleksni: kombinacija nacionalističke politike, rata, propagande i potpune dehumanizacije žrtava. Srebrenica je postala simbol neuspjeha međunarodne zajednice, koja nije spriječila masakr unatoč prisutnosti UN-a i brojnim upozorenjima.
Kako je bilo moguće ubiti 8000 ljudi u samo četiri dana?
Brutalna učinkovitost ovog masovnog zločina ostavlja jedno od najpotresnijih pitanja suvremene povijesti: kako je moguće organizirati i provesti takav pokolj u tako ograničenom vremenskom okviru?
Odgovor leži u kombinaciji vojno-policijske logistike, hladne birokracije i potpune dehumanizacije žrtava. Operacija je bila sustavno planirana i vođena, a Beara je, prema sudskim presudama i svjedočanstvima, bio ključan u osmišljavanju i provedbi logistike egzekucija: od odvajanja muškaraca i dječaka, organizacije prijevoza, određivanja lokacija za pogubljenja, do prikrivanja tijela u masovnim grobnicama.
Tajna „učinkovitosti” ležala je i u hladnokrvnoj podjeli zadataka, korištenju lokalnih resursa i angažiranju brojnih sudionika – od vojnika i policajaca do komunalnih radnika. U četiri dana, improvizirana „industrija smrti” funkcionirala je gotovo bez zastoja, što je omogućilo da toliki broj ljudi bude ubijen i skriven u rekordnom roku.
Tko je odgovoran za zločin?
Među glavnim odgovornima za genocid u Srebrenici međunarodni sudovi navode Ratka Mladića, tadašnjeg zapovjednika vojske Republike Srpske, i Radovana Karadžića, političkog lidera bosanskih Srba. No, ključnu operativnu ulogu imao je pukovnik Ljubiša Beara, načelnik sigurnosti Glavnog stožera VRS-a. Beara je bio zadužen za organizaciju i logistiku masovnih ubojstava, a njegova uloga detaljno je dokumentirana u sudskim presudama i svjedočenjima.
Beara je nakon rata uhićen i izručen Haškom sudu. Osuđen je na doživotni zatvor zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. Tijekom suđenja tvrdio je da nije bio u Srebrenici za vrijeme zločina, ali sud je utvrdio njegovu ključnu ulogu u planiranju i provedbi operacije. Beara nikada nije javno izrazio kajanje, niti je priznao odgovornost. Umro je u zatvoru u Njemačkoj 2017. godine.
Tko je bio pukovnik Ljubiša Beara
Ljubiša Beara rođen je 14. srpnja 1939. godine u Sarajevu, tada Kraljevini Jugoslaviji. Odrastao je u obitelji srpske nacionalnosti. Veći dio svog profesionalnog života proveo je u vojsci bivše Jugoslavije, gdje je stekao čin pukovnika i bio cijenjen kao vojni stručnjak. Prije rata u Bosni i Hercegovini, Beara je služio kao časnik u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA), a jedno vrijeme bio je i šef KOS-a (Kontraobavještajne službe) za Vojno-pomorsku oblast, što mu je davalo značajan utjecaj i autoritet.
Tijekom 1970-ih i 1980-ih Beara je živio i radio u Splitu, gdje je bio poznat kao susretljiv i društven čovjek, bez naznaka patološkog ponašanja ili nasilja. Njegovo prezime u Splitu otvaralo je mnoga vrata, dijelom i zbog rodbinske veze s poznatim nogometnim golmanom Bearom. U to vrijeme bio je viđen kao običan građanin i kolega, a ne kao osoba sklona ekstremizmu ili zločinu
Rat u Bosni i Hercegovini i zločini
S početkom rata u Bosni i Hercegovini, Beara je u svibnju 1992. imenovan za načelnika sigurnosti Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), istovremeno kada je Ratko Mladić postao zapovjednik VRS-a. Na toj je poziciji ostao do kraja rata, a njegova uloga kulminirala je tijekom genocida u Srebrenici u srpnju 1995. godine. Sudski dokumenti i svjedočanstva potvrđuju da je Beara bio ključni operativac i logističar masovnih pogubljenja bošnjačkih muškaraca i dječaka, osobno nadgledajući i koordinirajući egzekucije i prikrivanje tijela.
Beara je bio poznat po hladnokrvnosti i profesionalizmu u izvršavanju zadataka, a sud ga je opisao kao “pogonsku silu” zločina
Prema svjedočenjima i analizama, Beara nije bio vođen osobnom mržnjom ili patološkim motivima, već je djelovao iz uvjerenja i osjećaja dužnosti prema nadređenima. Bio je opisan kao praktičan i poslovan čovjek, koji je zločine organizirao “kao posao”, bez unutarnjih moralnih lomova.Njegova transformacija iz običnog vojnika i građanina u jednog od glavnih organizatora genocida u Srebrenici često je predmet analiza.
Kako o Srebrenici pišu strani mediji?
Trideset godina nakon zločina, Srebrenica ostaje tema brojnih tekstova u uglednim svjetskim medijima. The Guardian, BBC, New York Times i drugi redovito podsjećaju na razmjere zločina, ističući važnost sjećanja, pravde i suočavanja s prošlošću. Posebno se naglašava činjenica da je Srebrenica pravno utvrđen genocid, što je važno u kontekstu negiranja i relativizacije zločina u regiji. Strani mediji često pišu i o borbi obitelji žrtava za istinu i pravdu, o procesu identifikacije posmrtnih ostataka, te o političkim napetostima koje i danas prate komemoracije.
Srebrenica je, nažalost, i dalje simbol ne samo užasa rata, već i neuspjeha međunarodne zajednice da zaštiti civile. No, istovremeno je i podsjetnik na snagu preživjelih i važnost suočavanja s istinom, bez obzira koliko ona bila bolna.