Ove godine obilježava se 25. obljetnica djelovanja privatnog obiteljskog teatra Ulysses, kojeg je osnovao i vodi Rade Šerbedžija. U tome ne bi bilo ništa sporno da ovaj umjetnik nije navodni ratni dezerter i da mu država tijekom svih ovih godina uglavnom ne financira njegov tzv. kulturni program, i to na jednom od najljepših hrvatskih otoka – Brijunima.
Za ovo kazalište, koje na svom repertoaru nema domoljubne predstave niti domoljubne koncerte, već promiče nekakve „hopa-cupa“ programe, odnosno one u kojima se veliča „bratstvo i jedinstvo“, hrvatske državne institucije već su uložile toliko financijskih sredstava da bi se na tom mjestu već mogla sagraditi tri braniteljska veteranska centra. Tim prije što su Brijuni idealni za rehabilitaciju i odmor ljudi koji su, za razliku od obitelji Šerbedžija i njegovih pomagača, branili i obranili hrvatsku državu.
Pristup i nejednakosti u društvenom tretmanu
Ovaj dio otoka, gdje djeluje teatar Ulysses, sve do nedavno bio je zatvoren za javnost, što znači da su tamo posjetitelji mogli doći i boraviti svega nekoliko sati u danu, i to samo kad su na programu bili „šerbedžijini“ programi. Jedino obitelj Šerbedžija i njihovi gosti tamo su mogli boraviti cijele godine, i to za „bagatelu“. S druge strane, hrvatski branitelji takve uvjete mogu samo sanjati. Nemaju otok na kojem bi, za male novce, mogli uživati kao Šerbedžija, niti imaju svoje nacionalne novine ili televiziju.
Hrvatska radiotelevizija (HRT) ima četiri programa koja su cijelo vrijeme otvorena čak i za takve umjetnike kakav je Šerbedžija, dok hrvatski branitelji imaju tjedno samo jednu emisiju od 30 minuta u koju stanu „sve“ aktualnosti i – ništa.
Srbi u Hrvatskoj imaju svoje tjedne novine, portal, pa čak i televiziju, a sve to financiraju hrvatske državne institucije. U novije vrijeme grade i 40 tzv. kulturnih centara, dok hrvatski branitelji i stradalnici nemaju ni jedan.
Odgovornost institucija i pitanja budućnosti
Predstavnici Srba u Hrvatskoj često, na račun hrvatskih državnih institucija, organiziraju komemoracije i tamo gdje je u vrijeme srpske agresije ubijeno nekoliko ljudi njihove nacionalnosti, a to se redovito medijski prati. S druge strane, većina komemoracija za poginule hrvatske branitelje i građane ne dobiva isti tretman. Kad se, primjerice, organiziraju hrvatski domoljubni koncerti, izložbe, tribine ili snimaju dokumentarni filmovi na temu Domovinskog rata, organizatori pretežno nailaze na brojne probleme, dok su umjetnici poput Frljića ili Šerbedžije od toga izuzeti.
Kako? Zašto? Dokle?
Odgovor je na ministarstvima branitelja i kulture, ali i Vladi Republike Hrvatske!
Potreba za društvenom i kulturnom ravnotežom
Nejednakosti u tretmanu kulturnih i braniteljskih programa otvaraju pitanje pravednosti u financiranju i društvenoj politici. Riječ je o potrebi za ravnotežom u prepoznavanju zasluga i prava svih skupina koje su sudjelovale u stvaranju i očuvanju hrvatske države, osobito branitelja, kojima bi se trebale osigurati adekvatne prostorije i podrška za njihovu rehabilitaciju i dostojanstven život.