Izvor: Hagio.hr / Lucija Vuksan Ćusa
Nedavno mi jedna žena, mojih godina, reče kako teško prihvaća pojavu kapilara na nogama. Nedugo zatim odem na rehabilitaciju, među branitelje – a neki od njih su, nažalost, i bez nogu. I pomislim: koliko bi se oni radovali tim kapilarama.
Često nam se dogodi da nismo zadovoljni onim što imamo, nego uvijek težimo nečemu što bismo htjeli imati.
Ne gajimo u sebi zahvalnost za život, zrak, zdravlje, obitelj, ljude s kojima smo okruženi… toliko toga što bismo mogli nabrojati.
Upravo je to razlog što nema radosti u nama. Kad bi naš pogled bio uprt u bogatstvo kojim smo obasuti, naše bi srce poskakivalo od radosti. Znamo reći kad nešto izgubimo: „Premalo sam to cijenio.“
Ali dobro je u tome da danas možemo odlučiti gledati samo u ono dobro i lijepo što imamo. Biti zagledani u svjetlo umjesto u tamu.
Tek tada u nama se rađa ona tiha radost koja ne prolazi.
