Hrvatska braniteljica i književnica Tanja Belobrajdić, pripadnica legendarne 204. vukovarske brigade, u svojim se tekstovima neumorno vraća onima koji su nakon sloma obrane Vukovara nasilno odvedeni i ubijeni. Svojim pisanjem, ispunjenim osobnim svjedočanstvima i potresnim uspomenama, Tanja čuva uspomenu na poginule suborce i poručuje: niste zaboravljeni. U ovom tekstu donosi potresnu priču o proboju iz opkoljenog grada, o danima koji su prethodili masakru na Ovčari i u Veleprometu, o hrabrosti, prijateljstvu i boli koje ni vrijeme nije izbrisalo.
Kada je postalo jasno da je slom obrane grada neizbježan, braniteljima nije ostalo puno mogućnosti. Mogli smo se predati ili odlučiti pružati otpor neprijatelju sve do posljednjeg metka i vlastite pogibije, što potpunu okupaciju grada ne bi odgodilo duže od dan-dva, a u pojedinim kvartovima i ulicama ne duže od nekoliko sati.
Treća je mogućnost bila krenuti u proboj. Bez pouzdanih informacija o neprijateljskim snagama koje su u vrlo gustom razmještaju i u nekoliko prstenova okruživale grad, o minskim poljima ili konfiguraciji tla, odnosno rasporedu usjeva viših poljoprivrednih kultura, izgledi za uspjeh onih koji su se odlučili na proboj bili su iznimno mali. Već je nekoliko grupa krenulo u proboj, mnogi su se vraćali ranjeni. Na izlazima iz grada upali su u zasjedu, iz koje su se rijetki spasili, ili su stradali u minskim poljima, najviše u park-šumi Adici, na prilazima Vuki. Svatko je za sebe morao odlučiti, ja sam svoju odluku lako donijela. Imala sam mogućnosti čuti pijane prijetnje koje su nam upućivali preko motorole i nisam nimalo dvojila. Onda je netko rekao:
“Idemo, idemo, ostavljaj sve, ne nositi ništa što zvecka!” Zgrabila sam iz kutije iza paravana nekoliko vrećica šećera i strpala ih u džep hlača, ostavila na podrumskom stolu večeru koju sam tako željno čekala. Kad sklopim oči, još osjetim miris špageta iz SDO paketa. Još vidim za tim stolom svoga dragog prijatelja, mršavog Vladimira Kolaka Koleta, sjedi s prekriženim krakatim nogama i s cigaretom u ustima. Molila sam ga da ide, nije htio, rekao je – s bratom će u bolnicu. I njega i brata ekshumirali su na Ovčari. Uvijek sam se pitala, je li barem pojeo večeru koju sam mu ostavila?
U podrum je ušao i Slobodan Pavlić, naš Bobo. Povukao me u stranu, začudila sam se, nikada nije puno govorio. Upitao me imam li čistog veša, išao bi u bolnicu, za djevojku mu treba… Dok sam vadila sve što sam imala, usput sam ga molila da i on ide s nama. Nije htio, rekao je kako će s njom ostati… Ekshumirali su ga na Ovčari.Kad smo krenuli, grupu koja se formirala najvećim su dijelom činili pripadnici vojne policije i HOS-a, ali i neki drugi, meni nepoznati branitelji. Ukupno nas trideset i osam. Put kojim smo došli do farme Žankovac u blizini Vinkovaca, gdje je bio slobodni teritorij, danas je gotovo nemoguće potpuno rekonstruirati. Bila je noć, kiša, grad je mjestimično osvjetljavao samo plamen koji je gutao kuće i zgrade, sela pored kojih smo prolazili i zaobilazili ih bila su spaljena i okupirana.
Putokaz su nam bili tek pijani glasovi četnika i slavljenički rafali koje smo izbjegavali. Stisnuta srca, najprije smo krenuli kroz Ulicu Borisa Kidriča, jednu od najljepših gradskih ulica, tada u ruševinama, pa pored Slogina stadiona, kroz miniranu park-šumu Adicu, gumenim čamcem preko Vuke. Gdje je točno u njivama bio ukopan tenk ispod čije smo cijevi u tišini prošli, u kojem smo se šumarku odmarali, gdje je u njivama ranjen naš suborac, gdje smo se skrivali kada su na nas zapucali s farme Henrikovci, gdje smo gladni i iznemogli okrepu pronašli u repi, danas mogu samo pretpostaviti. Tanjo, možeš ti toI u tom proboju, među repama gdje smo čekali, osjetila sam da ne mogu više.
Otpalih noktiju u tri broja većim, mokrim čizmama, jer sam svoje dala trudnoj prijateljici koja je u skloništu bila u papučama, u košulji promrzla svojom krivnjom – jaknu sam odbacila negdje u kukuruzima, bilo mi je u tom trenutku vruće i bila mi je teška – rekla sam: “Ja dalje ne mogu.” Jedan, nebitan netko, ime mu nisam zapamtila ako sam ga ikada i znala, ljutio se: “Rekli smo kad smo pošli, tko ne bude mogao dalje, ostavljamo ga!” A Zdravko Radić, moj divni suborac, prijatelj, kum, brat, okrenuo je prema njemu onaj svoj šarac koji je nosio opasan redenicima, kao da perce nosi i zarežao: “Odbij! Ili svi ili nitko!” Meni je potom, sasvim drugim glasom, rekao: “Tanjo, možeš ti to.” I mogla sam. Mogla sam.
Ovi dani istjeraju najskrovitija sjećanja. U mislima ponovno ležim u vinkovačkoj bolnici. Bez noktiju na nogama. Bez svoga grada. S kreveta preko puta maše mi prijatelj kojeg je druga grupa izvukla ranjenog iz kukuruza. Živi su, odahnem. Prilazi mi žena. Plače. Ne poznajem je. Ljubi me i kaže: “Imam nešto za tebe. Trebat će ti. Nemam ništa drugo.” I odlazi. U ruci mi ostaje mali prozirni neseser, poput tanke pernice. Otvaram. U njemu dva para gaćica. Prinosim ih licu, mirišu na čisto. I počinjem plakati, nakon dugo vremena. Brišem suze gaćama…