Gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković izazvao je buru reakcija zbog svoje odluke da zabrani prikazivanje dokumentarnog filma “Oluja – hrvatska pobjeda nad pobjedama” redatelja Jakova Sedlara u službenom dijelu programa grada Dubrovnika povodom 30. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja. Odluka je izazvala žestoke kritike s desnice i samog Sedlara, a Franković je u intervjuu za Nacional pojasnio motive svoje odluke i iznio svoje stavove o pozdravu “Za dom spremni”, kao i šire političke kontekste.
Franković je objasnio da je projekcija filma bila planirana, ali je povučena nakon što je vidio najavni plakat na kojem su među povijesnim ličnostima bile i kontroverzne figure – Ante Pavelić i Josip Broz Tito.
“Reagirao sam oštro jer, oprostite, u kakvom su zajedničkom kontekstu Oluja, Pavelić i Tito? I to plasira Sedlar koji je u vrijeme Domovinskog rata i Oluje bio zbrinut u Hrvatskom narodnom kazalištu. Odjednom je on sada velik i pametan i snima filmove o Oluji uz sljedeći narativ: kaže, mora se razumjeti kontekst Oluje i tu treba staviti Tuđmana, Tita i Pavelića. Koji je to kontekst Oluje? On nije bio vezan uz Nezavisnu državu Hrvatsku koja je pola države izdala i imala rasne zakone. Na što se mi tu trebamo pozivati? Ili, s druge strane, na Jugoslaviju koja je proganjala hrvatski narod ili na Tita koji je ubio na tisuće i tisuće hrvatskih ljudi samo zato što su drukčije razmišljali? Dakle, to nisu poveznice na koje se itko od nas treba pozivati i mislim da će vrlo skoro doći vrijeme da se jasno artikuliraju te stvari. Jer mi tu moramo staviti jasnu distinkciju između onoga što nas vezuje i onoga što nas dijeli. A dijele nas i NDH i Jugoslavija, to nas dijeli.”
Franković se ovom prigodom izjasnio kako gleda na pozdrav “Za dom spremni”.
“Ja i dalje tvrdim da je pozdrav “za dom spremni“ u okviru pjesme Marka Perkovića Thompsona i u komemorativnim prigodama – u redu. Što ćemo ga više braniti ili forsirati bilo kakvu zabranu tog pozdrava, to će ga ljudi, a najviše mladi, više koristiti jer oni, naravno, uvijek rade sve iz inata. Tako da tome ne bih pridavao veliku pažnju. Ono što smatram da je važno i ključno, mislim kako je sazrelo vrijeme da se jasno komunicira da se ostavimo bivših država koje ništa dobro nisu donijele hrvatskom narodu, ni Jugoslavija ni NDH, nego da se uhvatimo onoga što je temelj hrvatske države, a to su Domovinski rat i jedinstvo hrvatskog naroda. Sinovi ustaša, partizana i domobrana, svi su zajedno branili domovinu. Čemu forsirati bilo kakve bivše režime? Zato sam ja tako oštro reagirao i prema Sedlaru, i prema Paveliću i Titu,” pojasnio je Franković.
Iako su dokumentarni filmovi o Domovinskom ratu važan dio očuvanja povijesnog pamćenja i nacionalnog identiteta, u braniteljskim krugovima i dijelu javnosti već godinama se provlači tiha, ali uporna primjedba kako su oni postali i svojevrsna profitabilna produkcijska niša. Naime, Ministarstvo hrvatskih branitelja, iz opravdanih razloga, redovito izdvaja značajna sredstva za realizaciju takvih projekata, no često se ukazuje na to da se pri dodjeli sredstava ne vodi dovoljno računa o tome da bi prednost u njihovoj realizaciji trebali imati oni koji su sami sudjelovali u Domovinskom ratu ili članovi njihovih obitelji. Takav pristup, smatraju kritičari, mogao bi osigurati da priče budu ispričane iz prve ruke – neposredno, autentično i s osobnim iskustvom koje ne može nadomjestiti nijedan povijesni arhiv ili dramaturški scenarij. U protivnom, postoji opasnost da tematika Domovinskog rata, uza sav patriotski naboj koji nosi, preraste u vrlo isplativu produkcijsku temu za one koji s njom nemaju osobnu poveznicu.
Sedlar, koji već godinama snima takve dokumentarce, oštro je reagirao na zabranu i izjave Frankovića. Na svom Facebooku napisao je:
“Trenutni dubrovački gradonačelnik po imenu Mato Franković, umjesto da zašuti nakon što je, na zgražanje mnogih, sramotno zabranio moj film ‘Oluja, hrvatska pobjeda nad pobjedama’, a da ga (po vlastitom priznanju) nije ni vidio, u svome petljanju i neznanju ide dalje. Govori (u tjedniku Nacional) da je, zapravo, film zabranio zbog plakata, što je prvi slučaj u povijesti filma na bilo kojemu kraju kugle zemaljske! To nisu napravili ni Staljin, ni Hitler ni Mao, ni Kim! Kao razlog te zabrane navodi kako su na plakatu fotografije dva najveća zločinca u povijesti Hrvata: Tito i Pavelić! I da oni nemaju što raditi na plakatu za film koji govori o Oluji! Tako kaže Mato!
Pošto film nije vidio, nije se mogao referirati ni na što nego na vlastitu glupost (a zapravo je razlog drugačiji) jer film opisuje put hrvatskoga naroda do veličanstvene Oluje. Na tome putu, kada se radi o 20. stoljeću, nije moguće ne reći nešto i o toj dvojici, čije se fotografije (uz kralja Tomislava, Antu Starčevića i Franju Tuđmana) nalaze na plakatu. Nije moguće ukoliko se radi o istini, ali Mati, očito, nije do istine.
Tako Mato podmeće da sam tijekom Domovinskog rata bio ‘zbrinut u zagrebačkom HNK’! Klošaru Mato, na mjesto ravnatelja Drame HNK postavio me Georgij Paro, jedan od najvažnijih hrvatskih kazališnih redatelja u povijesti, koji je i na Dubrovačkim ljetnim igrama ostavio najveći pečat od svih koji su tamo režirali i vodili Igre. Postavio me ne zato da bi me ‘zbrinuo’, nego zato jer je znao tko sam, što sam i kako radim. Zajedno s ravnateljem baleta Milkom Šparemblekom i opere – Igorom Kuljerićem. Nitko u to ratno vrijeme nije mislio o zbrinjavanju, nego o normalnom funkcioniranju najvažnije hrvatske kazališne kuće u nemogućim uvjetima srbijanske agresije, a ja sam bio izbor tome velikom umjetniku. Naime, klošar Mato očito ide svojom logikom, a to je zbrinjavanje poslušnika koji će napraviti sve da se ne zamjere onima iznad sebe.
Prema nekim izvorima iz Grada, a Grad je mali i teško je sakriti tajne, glavni razlog njegove zabrane prikazivanja moga filma je njegov strah što bi na film rekla njegova sugrađanka, najgora ministrica kulture u hrvatskoj povijesti, jer je dio filma posvećen i njezinom nakaznom antihrvatskom djelovanju. Znajući o kakvom se mentalnom sklopu radi kada je u pitanju klošar Mato, ova informacija čini se da nije daleko od istine.”
Ova situacija u Dubrovniku pokrenula je važnu raspravu o tome kako se gradi sjećanje i naracija o Domovinskom ratu, o granicama političkih interpretacija i simbolima koji izazivaju podjele u javnosti. Frankovićeva oštra distinkcija između onoga što smatra temeljem suvremene Hrvatske – Domovinskog rata i jedinstva hrvatskog naroda – te povijesnih režima NDH i Jugoslavije, jasno pokazuje koliko je kontekst Oluje i njezine obljetnice još uvijek osjetljivo i otvoreno pitanje. S druge strane, Sedlarova obrana svoga filma i njegova optužba za cenzuru dodatno podižu tenzije u javnom prostoru.