Sjećate se prof. dr. sc. emeritusa Zvonimira Šeparovića (14.9. 1928.- 30.1. 2022.)? Iza njega je bila bogata sveučilišna, ali i politička karijera. Kao ministar pravosuđa pokrenuo je tužbu Hrvatske protiv Srbije zbog genocida pred Međunarodnim sudom pravde Ujedinjenih naroda.
Sjećate se prof. dr. sc. emeritusa Zvonimira Šeparovića (14.9. 1928.- 30.1. 2022.)? Iza njega je bila bogata sveučilišna, ali i politička karijera. Uz ostalo, ministarsku funkciju obnašao je dva puta – bio je ministar vanjskih poslova RH od 1991. do 1992. i ministar pravosuđa od 1999. do 2000. Kao ministar pravosuđa pokrenuo je tužbu Hrvatske protiv Srbije zbog genocida pred Međunarodnim sudom pravde Ujedinjenih naroda. Također je, bio i veleposlanik Hrvatske pri UN-u 1992. Bio je predsjednik i Hrvatskog žrtvoslovnog društva, autor više istaknutih znanstvenih knjiga i publikacija. Titula profesor emeritus dodijeljena mu je 1998.
Zvonimir Šeparović se do zadnjeg dana borio za pravdu, poglavito za hrvatske branitelje. Bio je jedan od malobrojnih koji je javno osudio i tzv. izdajice hrvatske Domovine. Od političara i politikanata, zašto ne reći, nije trpio Matu Granića i Budimira Lončara. A, kad je bio živ i u naponu političke snage, Šeparović je relativno često govorio da se i s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom jedno vrijeme morao razići zbog jalnih i zavidnih ljudi koji su žarko željeli baš sebe vidjeti na njegovu mjestu. Mate Granić je svojedobno napakostio svom kolegi i u intervju pod nazivom – „Kako sam smijenio Šeparovića?“.
“Bilo je to u veljači 1992. u jeku moje najjače aktivnosti za ulazak i prijam u Ujedinjene nacije, što nam je i uspjelo 22. svibnja 1992. godine,” prisjećao se Šeparović. “Tada je i Šarinić postavio pitanje Predsjedniku, tko će sjediti u klupama Opće skupštine na dan primanja u UN. Predsjednik je odgovorio: Ministar. Ja se sa Predsjednikom nisam potpuno razišao. U posljednjoj godini njegova života, kad mu je zaprijetila optužnica u Haagu, pozvao me je u Vladu, sada kao ministra pravosuđa. Na žalost, on je u prosincu umro a mi smo svi izgubili izbore. No, za mene je dr. Franjo Tuđman bio jadan od najvećih. Veliki su bili kraljevi i knezovi, Tomislav i Zvonimir, velik je bio Otac Donovine Ante Starčević, velik je bio i dr. Franjo Tuđman. S nama je stvorio modernu Hrvatsku državu. On je nedvojbeno velika povijesna ličnost u Hrvata. Jedan od najvećih. No, stekao se dojam da mu ta njegova borba za boljitak Hrvatske donosila i dosta nevolja, ali on je na to odgovarao da nije imao nikakvih posebnih nevolja, izvan onoga što je uobičajeno.”
“Moja sveučilišna karijera profesora,” kazao je dalje-ostala je mojom najvažnijom preokupacijom. “Kao profesor emeritus često sam se susretao i sa studentima. Moj nagažman u svjetskom i nacionalnom žrtvoslovnom pokretu donio mi je brojne susrete i imao sam osjećaj da sam dobro izabrao tu svoju zauzetost – baviti se žrtvama. Ako ste mislili na politiku, imao sam i pravih uspjeha, priznanja, imao sam zadovoljstvo sudjelovati u važnim svjetskim događajima. Sreo sam dosta istaknutih ljudi. Susret sa Svetim Ocem Ivanom Pavlom Drugim obogatio je moj duhovni život. Sreo sam mnoge šefove država, kraljeva, sve je to donijelo i izvjestan osjećaj da mi život nije prošao uzalud. I da je to bilo dobro i korisno za boljitak hrvatskoga naroda. To su bile moje kapi u Cesarićevoj viziji slapa.”
Često ga je „okupiralo“ i pitanje ratne odštete, a o tome je rekao:
“Kao ministar pravosuđa podnio sam tužbu protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) pred međunarodnim sudom pravde. Sud nije prihvatio da su Srbi počinili genocid, ali je našao elemente genocida.Tobože nije bilo dovoljno mrtvih (!) da bi to bio zločin genocida. Hrvatska ne čini dovoljno da se osudi agresor. I država i pojedinci mogli bi tražiti isplatu ratne štete. Za to postoje i pravni i moralni temelji i zakoni.“
A, kad smo ga znali pitali, zbog čega je osnovao Hrvatsko nacionalno etičko sudište, objasnio je ovako:
“Učinili smo to u želji da upozorimo javnost na opasnosti koje vrebaju Hrvatskoj. Okupili smo više od 50 osoba. U Predsjedništvu su bili: dr. Nikola Debelić, akademik Josip Pečarić, prof. Josip Jurčević, prof. Zdravko Tomac, književnici Nevenka Nekić i Đuro Vidmarović, Ante Beljo,odvjetnici Zvonimir Hodak i Željko Olujić, s nama su bili od početka sada pokojni Slobodan Novak i prof. Branimir Lučić. Naši su članovi i pripadnici Srba u Hrvatskoj: Nenad Vlahović, predsjednik Srpske pravedne stranke u Hrvatskoj i Predrag Peđa Mišić, vukovarski branitelj, sada časnik Hrvatske vojske. Etički smo osudili za veleizdaju naconalnih interesa Stipu Mesića, Ivu Josipovića, Vesnu Pusić, Milorada Pupovca, Zorana Milanovića, Budimira Lončara, Vesnu Teršelič, Carla Bildta i, kao krunu svega, J.B. Tita, jednog od deset najvećih zločinaca, dvadesetog stoljeća. Tražili smo i skidanje njegova i drugih imena sa naših trgova, ulica i obala i donošenje zakona o zabrani isticanja znakovlja totalitarizma, pa i komunizma i donošenje zakona o lustraciji. Sa „Krugom za Trg“, u Zagrebu smo uspjeli skinuti omrznuto ime. Dirigirani mediji su nas ignorirali, ali hrvatski mediji i braniteljske udruge i brojni građani su nas podržali.”
Zadnji put se dr. Šeparović, sa svojom suprugom, pojavio na prijemu koji je u jednom zagrebačkom hotelu organizirao hrvatski domoljub iz Kanade Anton Kikaš, a u povodu primanja visokog odličja Predsjednika RH. Čestitajući mu na odličju, rekao je:
“Ovo je priznanje ovom istaknutom hrvatskom domoljubu i mučeniku došlo kasno, ali još uvijek na vrijeme. Malo je tko dao za Hrvatsku kao ovaj čovjek. No, mi smo nažalost vrlo brzo zaboravili i ostale Hrvate izvan Domovine, a i oni su odigrali ključnu ulogu u priznanju Hrvatske.”
Žalosno je i jadno što je dr Zvonimir Šeparović danas gotovo zaboravljena ličnost, poglavito u našim medijima, ali pamte ga srećom i ne zaboravljaju, prije svih, istinski hrvatski domoljubi.
Njegova supruga Branka Šeparović priprema i obimnu knjigu o njegovu životu i radu – da se ne zaboravi!
