Jedno vrijeme Žarka Puhovskog i njegove smiješno-žalosne komentare i tzv. analize nismo slušali u informativnim emisijama Hrvatske-radiotelevizije(HRT). Ali, nakon prvog kruga predsjedničkih izbora ponovno su ga vratili u „matičnu redakciju“, gdje je nastavio mljeti praznu slamu. HRT očito ne može bez jugoslavenskih i komunističkih kadrova, kojima bi već jednom otvoreno trebao reći što ih ide.
Puhovski je, kažu, bio „druker“ 1971., navodno je „cinkao“ poštene hrvatske studente, ali ova i ovakva besramna „jugoslavenčina“ trebala bi prije svega jasno i otvoreno objasniti i svoju jadnu i žalosnu ulogu na Haaškom sudu.
No, Puhovski je „dr.“ kojem ne bi trebalo poklanjati neku osobitu pažnju baš kao ni onim lijevim političarkama, kojima je važnije isticati lijepe noge, grudi i stražnjice nego bilo što drugo.
U vrijeme velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku, ovog „analitičara“ nismo gledali i slušali. Vjerojatno je kao „medo“ spavao zimski san, pa se probudio kad je već sve bilo gotovo.
Inače, nama je jasno da razni puhovski, tomaševići, klasići, dežulovići i razne boričke, kekinovke i slični ne vole Hrvatsku i da su na određeni način moralne i političke ništice, ali od njih nije ništa daleko ni Zoran Milanović, koji se sada grčevito bori za drugi predsjednički mandat.
Svima njima je zajednički i to da preziru i mrze i prvog hrvatskog predsjednika, vojskovođu i pobjednika Domovinskog rata te naposljetku i utemeljitelja hrvatske države dr. Franju Tuđmana, kojem je Milanović, čim je nogom stupio u rezidenciju na Pantovčaku, prvo izbacio bistu, umjesto da se založio da mu se u dvorištu, ispred njegova ureda, podigne veličanstveni spomenik, jer ako je tko zaslužio spomenik na Pantovčaku onda je to baš Tuđman.
Jer da nije bilo Tuđmana i „radikalne desnice“ većina od nas već bi odavno bila prisiljena napustiti državu ili čak gore-bile bi nas „pune bandere“.
„Em smo Hrvati“, rekao bi na sve to genijalni Matoš.