Osjećaju li se Srbi u Dalju do te mjere snažnima da mogu, bez imalo poštovanja, ugostiti Milorada Dodika u mjestu koje pamti krvavi pir četnika i JNA nad Hrvatima — i to na dan najveće obljetnice, dan kada se u cijeloj Hrvatskoj odaje počast legendarnom heroju obrane Vukovara, Blagi Zadri?
Dok su Hrvati u Vukovaru zapalili svijeće i položili cvijeće u njegov spomen, a supruga mu Kata oplakivala muža i sina koje joj je rat brutalno oduzeo, u Dalju su gradski vijećnik SDSS-a Dejan Drakulić i saborska zastupnica Dragana Jeckov prisustvovali dodjeli najvišeg priznanja Eparhije osečkopoljske i baranjske – Miloradu Dodiku.
Dodik je tako šetao ulicama Dalja kojima je, prije više od tri desetljeća, tekla hrvatska krv nakon četničkog i JNA masakra. Blago Zadro nije imao priliku živjeti život oca ni uživati u radosti obiteljskog doma. Umjesto toga, na njegov grob slažu se hrpe cvijeća — tihi simbole žalosti i nerazriješene pravde.
I dok su se oni čiji su rođaci, susjedi, pa možda i članovi obitelji, ispisali tu tragičnu povijest, poput Dragane Jeckov i Dejana Drakulića, izmaknuli od davanja pijeteta onima čiji su životi nasilno prekinuti, nisu se libili otvoriti vrata Miloradu Dodiku da upravo u Dalju primi priznanje.
U tom istom Dalju, mjestu koje je zauvijek obilježeno strahotama, mladih Hrvatica koje su bile predmetom stravičnih zločina — silovane pred očima očeva, majki, braće i sestara, toliko puta da su gubile svijest. Umjesto dostojanstva i priznanja, njih su dočekale neželjene trudnoće, uništeni životi, osjećaj sramote kada pogledaju u očeve oči i noćne more koje ih prate do danas.
Iako Dodik osobno nije ratovao u Hrvatskoj, bio je zapovjednik vojne policije u Banja Luci — no ono što još opterećuje njegov lik jest bezrezervna podrška ratnim zločincima poput Ratka Mladića i Radovana Karadžića, kao i njegove poznate riječi iz 1995. godine – „Zagreb treba tući“.
Ne smijemo zaboraviti ni njegovu blisku povezanost s Vladimirom Putinom, poznatim po ratnim zločinima, što dodatno potcrtava političku i moralnu kontroverzu njegove osobe.
Zašto je, dakle, upravo Milorad Dodik, na dan obljetnice smrti generala Blage Zadre — čovjeka čija je hrabrost simbol otpora i žrtve — u Dalju primio najviše priznanje Eparhije osečkopoljske i baranjske? Zašto je u ovim tmurnim danima, kada jesenja tišina prekriva Slavoniju i Baranju i kada suze još uvijek teku za izgubljenim životima, Dodik bio primljen kao počasni gost?
Kako se osjećaju malobrojni Hrvati koji su se vratili u Dalj, grad u kojem ni ravnateljica škole ne želi istaknuti hrvatsku zastavu?
Trebamo li se zapitati vraćaju li se samo noćne more ili se, iza brda, stvaraju nove prijetnje i opasni planovi koje potiču radikalni politički akteri poput Dragane Jeckov i Milorada Pupovca?
Možemo li vjerovati da bi u nekoj drugoj, pravnoj i pravednoj državi bilo moguće da se dogodi ovakva sramota?
I zašto nitko — osim Domovinskog pokreta — nije osudio ovu sramotu?
Možemo li kao ljudi odustati od ravnodušnosti i konačno se zapitati kako se osjećaju Hrvati koje je debelo okrznuo Domovinski rat? Kako se uistinu sjećamo onih koji su dali živote za slobodu, ne sluteći da će upravo oni koji su tu slobodu izborili, u njoj imati najmanje prava?
