Bitka za Zadar bila je teška i za hrvatske branitelje, ali i civile koji su ostali u ovom gradu. Srbija je priželjkivala Zadar kao sjedište „srpske Dalmacije i najveću srpsku luku. Upravo stoga JNA i četnici, pa čak i najelitnije srpske jedinice krenule su u osvajanje Zadra, no nisu računali na hrabrost i veliko srce branitelja koji su branili svoju domovinu.
Predborbe za Zadar počele su još u kolovozu, a intenzivirale se koordinirano s napadom na Šibenik. Zadar su Srbi počeli granatirati 14. rujna ’91., dok su Šibenik napali 16. rujna ’91. Zadar je bio u iznimno teškom položaju za obranu, vrlo slično Vukovaru, no bolju situaciju davao mu položaj koji je bio daleko od srbijanskih granica s Hrvatskom.
20. kolovoza 1991. New York Times prenio je izjavu ministra obrane pobunjeničke srpske paradržave Milana Martića: “Ubrzo ćemo osvojiti Petrinju, Karlovac i Zadar, jer je u našem interesu i interesu vojske da imamo veliku morsku luku”. Četnički vojvoda i osnivač Radikalne stranke Vojislav Šešelj tih je dana u blizini Zadra izjavio kako će se „unatoč oktobru, da okupa u srpskom moru i da ispije kafu na Zelenom trgu (danas Narodni trg u Zadru).”(Izvor: Wikipedia). Svi planovi su im se izjalovili.
Koliko je teško bilo opstati kao civil u Zadru, ali i braniti i obraniti ovaj grad govori i podatak da su neprijateljske snage zauzimanjem Bilica gradu odsjekle struju presijecanjem nadzemnih strujnih vodova. Držanjem područja Zrmanje, Zadru su odsjekli vodu te je gradu tijekom cijelog rata bila ugrožena vodoopskrba.
No, Zadar je krvario, ali nikada nije pao u ruke JNA i četnika. Za to su zaslužni hrvatski branitelji, među kojima se uz zadarske branitelje, posebno istaknula 4. Gardijska brigada.
Ivica Kukavica ostavio je sve i priključio se kroz Imotsku bojnu 4. Gardijskoj brigadi i ponio dio zasluge za obranu jedine nam domovine. U intervjuu se prisjetio kako su izgledali ti dani, mjeseci, pa onda i godine u kojima je vladalo zajedništvo i ljubav prema Hrvatskoj.
Ivice, što si radio prije rata
Prije rata išao sam u srednju školu i odslužio vojni rok JNA i nakon toga sam se kao 20-godišnjak prijavio u Zbor narodne garde. Dvadeset godina i par mjeseci sam imao kada sam se prijavio u Zbor narodne garde. Rat je došao baš kad se trebalo početi živjeti, možda studirati… Ja sam tada planirao upisati fakultet, nećkao sam se između medicine i filozofskog fakulteta, jer sam bio dobar učenik, ali rat je to odnio nekako svojim putem.
U Imotskom nije bilo rata, ali bilo je puno branitelja iz Imotskog i okolice. Kako to objašnjavate?
U Imotskom je već na samom početku osnovana jedna bojna, Imotska bojna u sastavu 4. Gardijske brigade, i malo poslije toga jedna pričuvna brigada, 115. brigada. Doprinos Imoćana je stvarno bio velik u ovom ratu i po masovnosti i prisutnosti boraca iz Imotskoga.
Prvi postroj je bio 01.06.1991., nas je bilo oko 50-tak i ja sam bio među njima. Tada još nismo imali ni uniforme, ni puške. U samim počecima bili su jaki kriteriji i zdravstvene provjere.
A, onda je došao teren u Zadar. Kako je to izgledalo?
Prvi teren na koji je išla Imotska bojna bilo je Kruševo. To je bilo u 07. i 08. mjesecu ’91. godine, to je bilo prvo iskustvo. Tada smo prvi puta doživjeli granatiranje i raketiranje i prvi poginuli, Lendić. Do tada su te stvari bile samo rezervirane za nekakve filmove, to je bilo imaginarno i apstraktno.
Kad je Kruševo, nažalost, palo povukli smo se prema Zadru i formirali smo prvu crtu obrane Zadra. To je bila prva crta Crno-Musapstan-Bili brig i Dračevac. To je bila baš teška bitka. Zadar, listopad ’91. godine – jasno je bilo da su snage JNA i četnika dobile zadaću da osvoje Zadar i mi smo tada već bili svjesni toga. Bile su to doslovno bitke prsa u prsa i Imoćani i, tu moram naglasiti, Hercegovci, jer su te ’91. godine u Imotskoj bojni oko 40 posto ljudstva bili Hercegovci.
Znači, snage Imotske bojne zajedno s Prvom bojnom, Splitskom bojnom i domaćim Zadranima, uspjeli smo nešto što je u tim trenutcima izgledalo nemoguće – odbili smo jaki napad Mladićevog korpusa i njihovih svih snaga koje su stvarno sve dale od sebe da probiju tu prvu crtu i uđu u Zadar. Nažalost, imali smo tu i 5 poginulih, gore na Bilom brigu 4 poginula i jednoga pripadnika, pok. Rajka Lozića, smo imali poginulog u samome Zadru.
Ono što je zanimljivo za tu bitku je da su te snage doslovno došle u predgrađe, na Bokanjac. Ja sam osobno vodio jednu grupu od desetak pripadnika i silom prilika smo se nazvali lovcima na tenkove jer smo sva ta protuoklopna priručna sredstva koja smo imali, RPG-ove, ose, zolje, raketne bacače RB M 57. Skupili smo jednu grupu i doslovno od pozicije do pozicije napadali smo njihove položaje i nanosili im štetu i na taj način smo uspijevali ono što je u prvi trenutak izgledalo nemoguće zaustaviti, naravno s pripadnicima 1. pješačke bojne i Specijalne policije zadarske.
JNA i četnici su imali zadatak osvojiti Zadar koji je trebao postati njihova izlazna luka i na vas su poslali najobučenije i najopremljenije snage. Kako je izgledala borba prsa u prsa?
01.10. je jedan ključni datum po meni, kada sada s vremenske distance pogledamo i dokumente koji su bili, definitivno napad na Dubrovnik, napad dolina Neretve, prema Šibeniku, Zadar, prema Gospiću, Pakrac, gore prema Vukovaru, apsolutno na svim frontama krenuo je jedan opći napad iz tadašnje Jugoslavije i Bosne i Hercegovine na Republiku Hrvatsku. Cilj je, očito, bio rasjeckati Hrvatsku i napraviti je podložnu i ranjivu i dovest u situaciju da kapitulira. Ali, hvala Bogu, branitelji zajedno sa specijalnom policijom i snagama redarstvenika, mi smo odlučili to zaustaviti.
Bitke koje su bile u Zadru teško je opisati riječima. Već su došli do kuća – sakrivanje između kuća, zidova i jednostavno tu tko koga. Situacije su bile dosta teške i škakljive i tu su onda djelići sekunde i sreće odlučivali tko će poginuti, a tko će ostati živ.
Čovjek je živio u miru i onda dođe situacija da je prisiljen ubiti da zaštiti svoj i živote drugih ljudi. Kako to izgleda?
U tom trenutku je borba. Nagon za samoodržanje, nagon za opstankom. Jednostavno o tim stvarima ne razmišljaš jer kad vidiš svoje poginule i ranjene suborce jasno ti je da si ti idući, jednostavno si prisiljen eliminirati neprijatelja da ti ne bi bio eliminiran. Ovdje je ulog bio i već jer smo znali da je iza nas jedan cijeli grad. Nemojmo zaboraviti da je Zadar bio blokiran sa svih strana. U zadarskom akvatoriju su bili brodovi tadašnje ratne mornarice, njihovi avioni su slobodno letjeli jer mi nismo imali protuzračne obrane, Paški most je bio djelomično urušen i raketiran, za Šibenski most su se vodile grčevite bitke. Znali smo da nam izlaza nema – ili se moramo boriti ili ćemo doći u okruženje kakvo je doživio Vukovar. Hipotetski je bilo moguće i to. Znali smo da branimo grad i masu civila iza nas
Je li bilo straha?
Svatko normalan se boji. Nitko ne želi poginuti, nitko ne želi biti ranjen, ali u tim trenutcima možda prevlada onaj nagon “moram napraviti to, jer ako to ne napravim poginut će moji prijatelji, suborci, civili… Ali, strah je sastavni dio, naravno.
Kažeš da je bilo puno civila, a oni su imali propagandu da su civili napustili Zadar.
Vidljivo je da je ta njihova propaganda koju su vodili, nanosila jednaku štetu nama i našim interesima kao i samo oružje. U Vukovaru se sjećamo onih groznih laži o “ubijenoj djeci”, sjećamo se onih čuvenih zapaljenih guma na Stradunu, premda je Dubrovnik bio granatiran. Jednostavno medijska laž im je postala oružje na način da ono što rade i što pokušavaju u tom trenutku balansiraju prema javnosti, pogotovo međunarodnoj, da se oni bore protiv nekakvih koljača, ubojica, ali sve da opravdaju svoje mračne ciljeve. Svi znamo da je to bilo pokoravanje Hrvatske, uništavanje Hrvatske, te mlade države koja je tada nastala i demokracije vojnim putem.
Bili brig ste obranili…
Bili brig je obranjen, obranjen je i Bokanjac do jedne razine, Musapstan – tu je se moralo malo više izvući zato što nije bilo prostora iza, bilo je teško branjivo. Ali, uglavnom ta crta talijanskih bunkera koji su bili u Drugom svjetskom ratu su postali jedna linija koja je formirana dugo vremena. Obranjen je uz žrtve, ali iza Bilog briga nema dalje – grad je.
Gdje se, zapravo, najviše obranio Zadar?
Zadar se branio po cijeloj liniji. Teško je neku situaciju izdvojiti. Prva pješačka bojna je na poziciji Dračevac-Križ prema Zemuniku i ona je imala stravične borbe. Treća bojna, mi, na ovom potezu…To je bila cijela linija koja je napadana s njihovim najelitnijim jedinicama. To je isto jako važno napomenuti. Malo prije no što su napali, imali smo informaciju da su došli i Niški specijalci. Ja sam osobno vidio vojni transporter nekoliko dana prije napada koji je sletio u zračnu bazu Zemunik.
Jednostavno, ogromna linija, ogromna sila, ogroman broj granata, ogromna tehnika… To je sada teško riječima opisati, ali jednostavno, kako smo mi znali reći, gori nebo, gori zemlja, sve gori. Trebalo je u tome svemu opstati i ostati.
Gori nebo, gori zemlja, ide Četvrta
(Smije se) Da, to je ta krilatica. Četvrta, samo sigurno.
Četvrta se u obrani Zadra posebno iskazala?
Četvrta je jedna postrojba koja je dala velik obol obrani Zadra. Drugi dio te priče se vraća prema akciji Maslenica, gdje je Četvrta brigada stvarno imala veliku ulogu zajedno s Imotskom, tada već satnijom. Akcija Maslenica je prva ofenzivna akcija koju je radila Četvrta gardijska brigada, gdje su doslovno bile sve postrojbe zajedno na jednom pravcu. Do tada smo bili dislocirani od Zadra do Dubrovnika. Raštrkani, pokrivali smo sve što se moglo pokriti, ali ’93. će akcija Maslenica pokazala svu snagu Četvrte brigade.
U samoj pripremi te akcije, 13. siječnja, dogodio se jedan žalostan slučaj, jer su u dubinskom izviđanju moji kolege pripadnici 3. Imotske bojne naišli na protupješačku minu i dvojica su poginula. Pokojni Patrlj i pokojni Šabić. To je na jedan način promijenilo kompletnu taktiku i Imotska bojna je izvučena i s obzirom na gubitke zapovjednog kadra ona je tek poslije ušla u akciju. Kao što svi znate, akcija je krenula 21.siječnja, a mi smo uvedeni 27. siječnja. Ja sam tada bio zapovjednik te Imotske satnije i moram priznati da osobno meni kao pješadincu su bile najteže bitke u tom ratu iza akcije Maslenica.
To je bilo ogromno područje, to je bilo neuvezano područje, neukopano područje. Od Islama Grčkog, Islama Latinskog, Kašić, Smilčić, pa preko Paljuva, Novigrada – ogroman prostor koji je trebalo braniti. Neprijateljske snage su u tom trenutku uvidjele da, s obzirom da smo mi deblokirali kompletno i Ždrilo i na jedan način smo ponovno spojili Hrvatsku – znamo da je tamo bio pontonski most koji je bio gađan – napravili su sve što su mogli napraviti, sve moguće snage, čak je na to ratište došao i Arkan sa svojim Tigrovima i to su bile dnevne borbe. E, to su bile borbe doslovno prsa o prsa. U toj bitci sam i ranjen drugi put. Prvo ranjavanje je bilo na jugu u Paljuvu ’92. ručnom bombom. Te su bitke bile doslovno na 10-15 metara, baš ono najteži vid pješačkih bitki.
Imotska satnija je stvarno tu dala velik obol zajedno s drugim postrojbama. Tu posebno moram istaknuti – svaka postrojba je ogromne stvari napravila, ali izvidnička satnija ili oklopna bojna su bile naša udarna snaga. Pješadija je definitivno odradila svoj posao. I snage iz Slavonije iz 3. gardijske brigade, to se ne smije zaboraviti, koje su došli. Oni su imali velike žrtve. Zajedničkim smo snagama uspjeli zaustaviti ogromne, ogromne napade. Sve ono što su oni imali tada, najbolje i najkvalitetnije, su doveli tu u zadarsko zaleđe, u Maslenicu, i pokušali su vratit to na početne položaje i nakon gubitaka i nakon sloma njihove protuofenzive njihove snage nikad više nisu bili iste. Od tada su bili u defenzivi, dok smo mi bili konstantno u napadu, u ofenzivi.
Kako to objasniti da su oni bili toliko brojniji i toliko bolje naoružani, a vi dobivate rat?
Moral. Moral i svaki vojnik. Naš svaki vojnik je bio iznimno motiviran i iznimno spreman. On je znao zašto se bori. Jasno je bilo da je cilj oslobađanje Hrvatske . Ona kompletna pozitivna energija je bila na našoj strani. To je ona snaga koja je nama doslovno davala stostruku snagu, zbog čega se usudiš one stvari koje da si osvajač nikad ne bi napravio. Što to znači? Nije tu čudno da jedna grupica od deset-petnaest ljudi napada neko mjesto i da radi ogromne prave stvari, jer su bili i psihički i fizički spremni i mentalno za takve ogromne napore, a vojnik, tj. čovjek je razlika između gubitnika i dobitnika u ratu.
Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.