U svijetu koji se često čini prebrzim, grubim i nestrpljivim, još uvijek postoje riječi koje griju dušu, priče koje bude vjeru u ljude i misli koje nas podsjećaju da ljepota nije nestala – samo je treba znati pronaći.
Ovaj tekst Maria Žuvele nosi upravo takvu poruku: da unatoč svim izazovima, u nama i oko nas uvijek postoji nešto što vrijedi čuvati, nešto što vrijedi voljeti. Možda su to male geste dobrote, možda nečiji osmijeh, možda trenutak tišine u kojem osjetimo da nismo sami. I zato, dok čitate ove riječi Maria Žuvele u nastavku, dopustite im da vas podsjete – svijet može biti ljepše mjesto, ako mu i mi pružimo malo svjetla.
“Prevare se ljudi pa pomisle ako si tolerantan da si glup! A nisi. Jer su te roditelji učili da život živiš s osjećajem poštovanja prema svakom čovjeku. Da razumiješ osjećaje koje neka osoba ima. Da svačiji stav poštuješ jednako onako kako bi želio i da drugi poštuju tvoj. Ali nisu sve roditelji učili isto. Ili nisu svi od roditelja naučili ono što je trebalo. A to je da poštuju druge. Ne iskorištavaju druge. U najmanju ruku da budu ljudi.
Ima tih ljudi koji su rijetki i koji vide prljave igre oko sebe, shvaćaju namjere ljudi kojima nisu baš na ponos ali ih neće javno prozvati ili osuđivati. Već će im onako diskretno dati do znanja da to nije u redu. Veličina je to, koju malo ljudi cijeni. Veliki su to ljudi. U svijetu u kojem većina nažalost na udarce uzvraća istom mjerom. Ili još gore. Udara gdje je drugi najslabiji i gdje najprije popuca. A ono malo ljudi što još ima osjećaja za druge tu su da kažemo: Još ima nade za ovaj svijet.”
