U Hrvatskoj se trideset godina nakon završetka Domovinskog rata ponovno otvara pitanje istine, žrtve i odgovornosti u javnom prostoru, i to na način koji duboko uznemiruje branitelje i sve one koji su ovu državu stvarali. Dok se pod krinkom „kulture“ i „progresivnosti“ relativiziraju fizički napadi, izruguju hrvatski simboli, rehabilitira totalitarna komunistička ideologija i šuti nad masovnim zločinima, stvara se opasan dojam da je sve dopušteno – osim javne, jasne obrane hrvatskog identiteta i dostojanstva.
U nastavku priopćenje Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara prenosimo u cijelosti.
“U Hrvatskoj se danas, tri desetljeća nakon završetka Domovinskog rata, odvija paradoks koji bi u svakoj ozbiljnoj državi bio nezamisliv: oni koji su ovu zemlju branili i obranili ponovno gledaju kako se pred njihovim očima potkopava istina, izruguje žrtva, rehabilitira komunistička totalitarna ideologija i šuti nad zločinima koji su desetljećima bili sustavno prikrivani. U društvu koje je preživjelo rat, gubitke, okupaciju i obnovu, očekivali bismo da će istina biti trajno uporište, a žrtve moralni putokaz. Međutim, hrvatska stvarnost početkom 21. stoljeća pokazuje drugačiju dinamiku: dok se fizički napadi relativiziraju, nacionalni simboli izruguju, povijest preoblikuje, šuti nad zločinima koji su desetljećima bili sustavno prikrivani, a komunistička ideologija s krvavim tragovima pokušava se vratiti u javni prostor pod krinkom „kulture“ ili „progresivnosti“, postaje jasno da se borba za istinu ne odvija samo u arhivima i sudnicama, nego i na naslovnicama, ulicama i festivalima.
Brutalan napad kao slika moralnog vakuuma
Brutalan napad na učiteljicu i časnu sestru Mariju Tajanu Zrno razotkrio je moralni vakuum u kojem dio društva više ni fizičko nasilje nad ženama, vjernicama i odgojiteljicama ne smatra vrijednim jasne osude. Ta tišina nije spontana. Ona je rezultat dugogodišnje kampanje u kojoj se konzervativne žene, katoličke redovnice i domoljubni odgojitelji sustavno prikazuju kao „ideološki protivnici“, a ne kao građani koje država mora štititi. Takva šutnja govori više od riječi: ona otkriva da se vrijednost ljudskog dostojanstva mjeri ideološkim kriterijima, a ne neporecivim moralnim načelima. Kazneni zakon RH i međunarodni standardi zaštite vjerskih osoba potpuno su jasni — napad na osobu koja djeluje u odgojnoj i vjerskoj službi predstavlja otegotnu okolnost. No ondje gdje bi trebala biti pravna i moralna jasnoća, javlja se kolektivna šutnja.
Naslovnica „Novosti“ i dehumanizacija hrvatskog identiteta
U takvom ozračju pojavila se i naslovnica tjednika Novosti, prikaz djeteta s krvavim hrvatskim grbom, opkoljenog grotesknom zvijeri. Taj prikaz, bez obzira na estetske ili političke namjere autora, ulazi u dobro poznate vizualne obrasce povijesne propagande: simboličko dijete postaje projekcijsko platno, a nacionalni znak izobličen u krvavi teret. U formalnom smislu, riječ je o dehumanizaciji — procesu kojim se određeni kolektiv prikazuje kao opasan, moralno izrođen ili prijeteći. U povijesti 20. stoljeća takvi prikazi bili su preteča društvenog isključivanja i opravdavanja nasilja. Kada se takav čin dogodi u državi koja još uvijek pronalazi posmrtne ostatke svojih žrtava iz 1990-ih i 1945., on poprima posebno opasan karakter. Zahtjev za nadzor nad sadržajem nije cenzura, nego obrana minimalnih civilizacijskih standarda komunikacije u javnom prostoru. Takav prikaz krši čl. 39. Ustava RH (zabrana poticanja mržnje i neprijateljstva), čl. 7. Zakona o medijima, Kodeks časti hrvatskih novinara te međunarodne etičke standarde vizualne komunikacije. Prikazivanje takve naslovnice u državi koja je pretrpjela agresiju, i to uz javno financiranje (glasilo srpske nacionalne manjine), predstavlja civilizacijski skandal.
Lažni „antifašizam“ i politička manipulacija
U isto vrijeme, na hrvatskim ulicama niču neki „antifašistički marševi“ usmjereni protiv protivnika kojih zapravo nema. Fenomen instrumentaliziranja povijesti kako bi se stvorila atmosfera straha ili moralne panike poznat je u povijesti: to je način da se mobilizira jedna skupina društva, dok se druga istiskuje na rub političke legitimnosti. U Hrvatskoj se taj obrazac osjeća osobito snažno. Hrvatski branitelji, domoljubni građani i tradicionalne zajednice prečesto se prikazuju kao politički problem, a ne kao nositelji kontinuiteta nacionalne stabilnosti. Marševi i kampanje protiv „fašizma“ u službi su političke i medijske konstrukcije. U državi u kojoj sudovi, zakoni i institucije djeluju po standardima EU-a, u kojoj nema političkih skupina ni organizacija koje zagovaraju fašističku doktrinu, proglašavati Hrvatsku „fašiziranom“ nije borba za slobodu — to je politička manipulacija. Lažni „antifašizam“ u Hrvatskoj služi kao alat za discipliniranje domoljubnih građana, delegitimiranje braniteljske populacije te stvaranje umjetne društvene nestabilnosti.
Etiketiranje građana i kršenje načela jednakosti
Kada saborska zastupnica Dalija Orešković javno napada stotine tisuća građana okupljenih na koncertu Thompsona, ona ne iznosi političko mišljenje — ona obavlja društveno razvrstavanje ljudi na „prihvatljive“ i „neprihvatljive“. Kada se glazbeni ukus, svjetonazor ili kulturna pripadnost koriste za diskreditiranje cijelih skupina građana, onda se ne radi o demokratskoj raspravi, već o stvaranju društvene hijerarhije poželjnih i nepoželjnih. To nije bezazlena politička opaska, to je izravno kršenje načela jednakosti iz čl. 14. Ustava RH. Takva praksa u ozbiljnim demokracijama bila bi predmet parlamentarne sankcije.
Sloboda govora samo za „jednu struju“
U Hrvatskoj danas svjedočimo fenomenu u kojem je sloboda govora apsolutna samo za jednu struju: onu koja napada hrvatski identitet, branitelje, Crkvu i konzervativne građane. Za sve ostale, sloboda govora vrijedi samo dok se njihov glas može kontrolirati. To nije demokracija — to je blaža verzija ideološke cenzure.
Kulturna rehabilitacija agresora pod krinkom dijaloga
Najskandalozniji trend je pojava da se u okviru službenih dana srpske kulture u Hrvatskoj pokušavaju afirmirati pojedinci koji su dokumentirano sudjelovali u agresiji na Hrvatsku, ili bili autori ideologije koja je dovela do masovnih zločina, etničkog čišćenja i razaranja. To se ne može opravdati „kulturnim dijalogom“. To je pokušaj kulturne bijele kupke za autorske figure koje su bile sastavni dio projekta velikosrpske ekspanzije. Presude Haaškog suda jasno su definirale okvir: velikosrpska ideologija bila je izvorni politički pogon agresije na Hrvatsku. Svaki pokušaj afirmacije njenih autora predstavlja moralnu i povijesnu perverziju.
Multikulturalnost da – zaborav zločina ne
Multikulturalnost nije problem; ona je bogatstvo svake civilizirane zemlje. No problem nastaje kada se pod njezinim okriljem promoviraju autori koji su povijesno povezani s ideologijom koja je dovela do agresije na Hrvatsku. Nije riječ o kolektivnoj krivnji — riječ je o povijesnoj odgovornosti. U kulturi se danas vodi tiha, ali žestoka borba za interpretaciju prošlosti. Ako se u ime umjetnosti počne normalizirati rad autora koji su bili ideološki akteri projekata koji su razarali Vukovar i Škabrnju, onda kultura prestaje biti prostor dijaloga i postaje instrument političke manipulacije. Nitko nema pravo kulturnim manifestacijama prikrivati zločine ili relativizirati ideologije koje su vodile do masovnih grobišta i razorenih gradova. Hrvatska je multikulturalna zemlja i treba njegovati suradnju, ali nikada na račun istine, pravde i povijesnih činjenica.
Masovne grobnice i komunistički zločini koji još traže glas
U isto vrijeme dok se agresore pokušava prikazati kao kulturne ikone, Hrvatska otkriva nove masovne grobnice žrtava partizansko-komunističkog zločina. Prema službenim državnim evidencijama, već je identificirano više od 1700 lokacija, a broj žrtava i dalje raste. Te žrtve nisu „ratni neprijatelji“, nisu ideološke figure, to nisu političke metafore — to su ljudi s imenima, životima i grobovima koji su tek sada pronađeni, najvećim dijelom civili, žene, maloljetnici te zarobljenici i pripadnici razoružanih postrojbi. Njihovo smaknuće predstavlja teško kršenje međunarodnog ratnog prava, uključujući Ženevske konvencije. Europski parlament je 2009. donio Deklaraciju o osudi komunističkih zločina, a Hrvatska ju je obvezna poštovati kao članica EU.Europski parlament je 2009. jasno rekao: svi totalitarni režimi, osobito komunistički, ostavili su trag masovnih kršenja ljudskih prava. Zadatak suvremenih društava nije opravdavati ih, nego ih priznati. No dok se jedne žrtve komemorira, druge se prešućuje. I to nije slučajnost. Još uvijek postoje pojedinci i skupine koje partizansko-komunističke zločine pravdaju, relativiziraju ili pokušavaju prikriti. To je rezultat dugotrajnog procesa u kojem se povijest selektivno koristi, prema političkim potrebama, a ne prema istini.
Atmosfera u kojoj je „problem“ biti Hrvat
Sve nabrojeno — fizički napadi i nasilje koje se relativizira, simboli koji se izruguju i medijska dehumanizacija, ideološka cenzura, političko etiketiranje, kulturne manifestacije koje prikrivaju ideološke ambicije, kulturna rehabilitacija agresorskih teoretičara i prikrivanje komunističkih zločina — stvara atmosferu u kojoj se hrvatski narod ponovno pokušava prikazati kao problem, a žrtve kao smetnja. Svjedočimo kako je u javnom prostoru stvoren opasan model – poželjna je svaka ideologija osim hrvatske, i dopušteno je sve – satire, uvrede, manipulacije, reinterpretacije – sve dok je usmjereno protiv naroda koji je obranio svoju državu.
Udruga zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara: šutnja više nije opcija
Udruga zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara s pravom upozorava da je to proces koji se ne smije ignorirati. Jer kada se narod počne sustavno dehumanizirati, kada se branitelji počnu prikazivati kao problem, a agresori kao kulturna inspiracija – onda društvo više nije samo u krizi, nego na rubu moralnog sloma. Hrvatski branitelji ne mogu i ne smiju šutjeti. Jer šutnja je ono što je omogućilo komunističke likvidacije, ratnu propagandu 90-ih i sadašnje pokušaje revizionizma. Ako je povijest ičemu naučila Hrvatsku, onda je to činjenica da je šutnja uvijek bila uvod u nepravdu.
Zahtjev za istinom, pravdom i jasnom osudom ideologije
I zato zahtijevamo da se istina priznaje, da se žrtve poštuju, da se komunistička ideologija osuđuje, da se odgovornost ne izbjegava, i da se Hrvatska ne smije vratiti u stanje moralne konfuzije iz kojeg je jednom već morala krvlju izaći. U društvu koje poštuje istinu, kultura nikada ne bi bila sredstvo prikrivanja zločina, mediji ne bi bili platforma za dehumanizaciju, a politika ne bi bila prostor stigmatizacije. Država koja ne štiti istinu o sebi — prestaje štititi i svoje građane“, zaključuju u svom priopćenju iz Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara koje potpisuje predsjednica Zorica Gregurić.
