Nakon što su, prigodom identifikacije posmrtnih ostataka, nakon toliko godina neizvjesnosti i čekanja, pronađeni posmrtni ostaci junaka hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, Jeana-Michelina Nicoliera, francuskog državljanina koji je, za razliku od nemalog broja hrvatskih dezertera, došao i ostao braniti Hrvatsku – barem u Vukovaru treba proglasiti dan žalosti.
Uz ovog branitelja, HOS-ovca, pronađene su i kosti još trojice hrvatskih junaka. U posljednje vrijeme, zahvaljujući angažiranju potpredsjednika hrvatske Vlade i ministra Tome Medveda, sve češće se otkrivaju posmrtni ostaci onih koji su pali za Hrvatsku. No, još uvijek tražimo blizu 1800 Hrvata, za koje Srbi znaju gdje su pokopani, ali to ne žele otkriti.
Tko su ubojice naših ljudi?
Kao što svaki zločin ima svog zločinca, i ovdje se postavlja pitanje – tko je ubio sve te ljude? Posmrtni ostaci su tu, a zločinaca „nema“. Mnogi su pobjegli u Srbiju ili Crnu Goru, a neki i dalje žive među nama.
Pitam se, zašto se ranijih godina nisu pronalazili toliki ubijeni? Možda zato što ih se nije tražilo – ili su se tražili tako da ih se ne nađe.
Kad se kosti poginulih napokon otkriju, to se često objavljuje kao pobjeda. No, i dalje ne znamo tko su ubojice, imaju li ime i prezime.
Odgovornost i šutnja
Pupovčeva udruga Srpsko narodno vijeće (SNV) mogla bi pomoći u otkrivanju srpskih i inih ubojica. Umjesto toga, oni se ne bave agresorima, nego žrtvama, koje – da pamet stane – nerijetko proglašavaju i zločincima.
Vrijeme je da se zatraži dokumentacija koju su okupatori odnijeli iz vukovarske bolnice u Beograd. Jer, kako tražimo kosti ubijenih, jednako tako moramo tražiti i njihove ubojice. Tim više što ni danas, niti jedan srpski zločinac iz Domovinskog rata na visokim vojnim ili političkim dužnostima – nije odgovarao.
Ako postoji arhiv kriminalaca, prostitutki i pedofila, zašto ne bi postojao i arhiv agresora?
Genocid nad Vukovarom
Vukovar je doživio strašnu sudbinu. Tijekom Domovinskog rata, ondje je počinjen genocid, ekocid i kulturocid. Nakon četiri krvava mjeseca otpora srpskim i jugoslavenskim hordama, Miloševićevim teroristima, Grad je sravnjen sa zemljom, a stanovništvo protjerano ili ubijeno.
Sjećamo se snimki ratnog zločinca Veselina Šljivančanina, koji je 18. studenoga 1991. s ponosom i crvenom petokrakom na glavi ušao u vukovarsku bolnicu. Toga dana, u nepreglednoj koloni prognanika bila je i mala Željka Jurić – djevojčica u plavom kaputiću i suznih očiju. Mnogi iz te kolone nikada se nisu vratili.
Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata u Vukovaru prekriveno je bijelim križevima – njih 938. Tamo se nalazi i najveća grobnica u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Sahranjeni su brojni članovi istih obitelji, sinovi i očevi, poput Kate Šoljić i obitelji Zadro.
Grad koji i dalje plače
Vukovarci se danas vraćaju u svoj grad. Kuće se obnavljaju, ulice ponovno žive, ali rane su duboke. Ovčara i vukovarski vodotoranj trajni su podsjetnici na dim i smrt.
Iako se u godinama nakon rata ptice nisu oglašavale, danas se u parkovima čuje poneka. Život se vraća, ruševina je sve manje, a gradilišta sve više. No, Vukovar nikada neće biti onaj isti.
Stanovnici su predugo živjeli u paklu stotina tisuća projektila. Oni koji su preživjeli svjedoče o junaštvu i patnji do posljednjeg dana obrane. Branitelji Vukovara nisu žalili živote – zadržavajući neprijatelja omogućili su stvaranje hrvatske vojske.
Vukovar živi, ali ne zaboravlja
Vukovar je teško stradao i treba ga i dalje obnavljati – ne samo ciglom i kamenom, nego i dušom. Mora postati moderan, prepoznatljiv grad koji treba voljeti, kao što su ga voljeli oni koji su ga branili – poput neprežaljenog Jeana-Michelina Nicoliera i brojnih drugih junaka Domovinskog rata.
