U Francuskoj se ovih dana vodi žustra, emotivna i duboko politička rasprava oko pitanja treba li i kako država službeno odati počast Brigitte Bardot – jednoj od najpoznatijih filmskih ikona 20. stoljeća, ali i osobi koja je posljednjih desetljeća otvoreno gravitirala krajnjoj desnici. Tema je puno više od protokolarnog pitanja: radi se o tome kakvu poruku francusko društvo želi poslati o vlastitim vrijednostima, sjećanju i granicama između umjetničkog genija i političkog stava.
Za dio javnosti, Bardot je prije svega simbol zlatnog doba francuske kinematografije – lice koje je francuski film pretvorilo u globalni brend i ženu koja je, nakon glumačke karijere, gotovo fanatično posvetila život borbi za prava životinja. Oni ističu da njezin kulturni i aktivistički trag nadilazi političke izjave, te da bi minimalno, „republikansko“ priznanje imalo smisla, barem u vidu kulturnog hommagea ili posebne retrospektive. Nasuprot njima stoje oni koji upozoravaju da Bardot nije bila tek pasivna komentatorica, nego osoba koja je godinama javno podržavala političare i stranke s krajnje desnog spektra, što se ne može ignorirati kad država razmatra službeni, svečani čin.
Kritičari drže da bi državni hommage, čak i ako bi formalno bio vezan uz film i zaštitu životinja, u praksi djelovao kao signal normalizacije njezinih kontroverznih stavova o migrantima, islamu i francuskom identitetu. Upozoravaju da Francuska već godinama pokušava pronaći ravnotežu između slobode izražavanja i borbe protiv ekstremizma, pa bi u tom kontekstu prešutno „odvajanje umjetnika od politike“ moglo izgledati kao selektivno zaboravljanje neugodnih činjenica. Tome nasuprot, zagovornici priznanja tvrde da je Bardot, sviđalo se to kome ili ne, dio francuske povijesti – i da bi odrasla demokracija trebala biti sposobna istovremeno priznati nečiji doprinos kulturi i jasno se ograditi od političkih poruka s kojima se ne slaže.
Rasprava oko Bardot tako se pretvara u širu debatu o tome kako se Francuska odnosi prema vlastitim ikonama: jesu li one „nedodirljive“ zbog onoga što su značile na ekranu ili pozornici, ili ih se treba promatrati u cjelini, s njihovim slabostima, izjavama i političkim izborima. U pozadini priče stoji i preispitivanje odnosa prema kanonu – tko u 21. stoljeću zaslužuje da ga se upisuje u službeni državni panteon i pod kojom cijenom po društvenu koheziju. Kako god vlast na kraju odlučila, već sada je jasno da se Francuska ne raspravlja samo o Brigitte Bardot, nego i o tome kakvu priču želi pričati o sebi.
