U mirnom slavonskom selu Sotin, nadomak Vukovara, jutros su se ponovno probudila sjećanja na najteže dane Domovinskog rata. Točno na današnji dan prije 34 godine, 14. listopada, dogodio se slom obrane Sotina u vihoru velikosrpske agresije, koje će zauvijek obilježiti njegovu povijest.
U Domovinskom ratu život je izgubilo 68 mještana Sotina, a mnogi su nasilno odvedeni i nestali. Njihova imena, lica i životne priče danas su u središtu sjećanja koje je dostojanstveno obilježeno polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod Spomen obilježja u srcu naselja. Tihi plamen svijeća i miris svježe položenog cvijeća još jednom su podsjetili na žrtvu koju su ovi ljudi podnijeli braneći svoje domove.
Počast žrtvama odali su obitelji poginulih i nestalih mještana, hrvatski branitelji, predstavnici braniteljskih i stradalničkih udruga Vukovara, ali i visoki državni dužnosnici.
Na komemoraciji su se, uz izaslanstva predsjednika Republike, Hrvatskog sabora, Vlade RH i Vukovarsko-srijemske županije, posebno istaknuli obnašatelj dužnosti zamjenika načelnika Policijske uprave vukovarsko-srijemske Dragoslav Živković i načelnik Policijske postaje Vukovar Vlado Božić. Uz njih, vijence su položili i umirovljeni general-pukovnik Marijan Mareković, potpredsjednik Hrvatskog sabora Ivan Penava, državni tajnik Zlatan Bašić, predsjednik Županijske skupštine Dalibor Šandrk, gradonačelnik Vukovara Marijan Pavliček te brojni drugi uzvanici.
Nakon polaganja vijenaca, u crkvi Blažene Djevice Marije Pomoćnice kršćana održana je sveta misa zadušnica za poginule i nestale mještane. U molitvenoj tišini, Sotin je ponovno proživio svoje gubitke – prekinuta djetinjstva u ratnom kaosu, starce koji su ostavili svoje kuće, majke koje čekaju sinove.
Ratni dani u Sotinu: tamna poglavlja 1991.
U do tada mirno slavonsko selo nadomak Vukovara strah se uvukao nakon što su ih u kolovozu bombardirali JNA zrakoplovi. Da strah nije bio bezrazložan spoznali su ubrzo – 30. rujna u selo je ušla vojska JNA potpomognuta četnicima iz Srbije kojima su se odmah pridružili domaći Srbi, dojučerašnji lojalni susjedi. Uslijedio je dan nezamislivog užasa – zarobljavanje, maltretiranje, iživljavanje i silovanje žena.
Srpske su postrojbe nasilno protjerale veći broj hrvatskih mještana, koji su prvo dovedeni u tzv. logor na otvorenom u samom Sotinu, a potom je dio odveden u logore improvizirane u podrumima privatnih kuća u Negoslavcima, gdje su bili podvrgnuti brutalnim ispitivanjima, zlostavljanjima, a žene ponovno silovanjima. Dio Sotinjana odmah je odveden u Srbiju u srbijanske logore, poput onog u Begejcima. U tom su periodu Hrvati koji su ostali u selu, bili zatvarani, primoravani na prinudni rad, trpjeli fizičko nasilje, mučenja i zlostavljanja, uključujući strašne slučajeve seksualnog nasilja nad ženama, što je predstavljalo dodatni teret patnje, a na kraju i ubijani.
14. listopada 1991. dogodio se potpuni slom obrane Sotina. No, najteži udarac dogodio se 27.prosinca 1991., kada su posljednje preostale hrvatske obitelji morale napustiti svoje domove ostavljajući iza sebe svu imovinu i sve što su gradili generacijama.
Tijekom tih mjeseci nemilih događaja ubijeno je 68 mještana Sotina, a do danas se na popisu nestalih još vodi 12 mještana. Masovne grobnice pronađene na području Sotina i u obližnjim vučedolskim vinogradima potvrdile su razmjere zločina počinjenih nad civilima.
Ubijeni Hrvati iz Sotina bili su pokopani u masovnu grobnicu na području Ciglane, a kasnije je dio njihovih ostataka prebačen u drugu masovnu grobnicu na Klaonici Sotin. Ugrozivši ljudsko dostojanstvo do najnižih granica, njihova tijela su u toj grobnici bila izmiješana sa životinjskim otpadom, što još više svjedoči o brutalnosti počinjenih zločina.
Neispunjena pravda
Nakon mirne reintegracije, kada su se Sotinjani hrabro krenuli vratiti svojim domovima, zatekli su svoje ratne mučitelje, silovatelje i ubojice kako žive mirno u selu. Teško je zamisliti kakvu su bol i razočaranje tada osjećali. Iznimno paradoksalno, te zločince štitili su promatrači OSCE-a, dok hrvatske vlasti nisu poduzimale učinkovite mjere da ih privedu pravdi. Svaki put kad bi se podigle optužnice koje bi pravosuđe prihvatilo, ratni zločinci bi bili upozoreni i uspjeli bi pobjeći u Srbiju, gdje su ostali nedodirljivi.
Za zločine u Sotinu, ipak su neki počinitelji odgovarali pred pravdom – Žarko Milošević, koji je surađivao i pokazao mjesto masovne grobnice na Ciglani, i na kraju osuđen na devet godina zatvora, te Dragan Mitrović, časnik JNA, koji je dobio 15 godina zatvora nakon suđenja u Beogradu. No, unatoč tomu što je Srbija osudila njih dvojicu, Hrvatska do danas nije osudila niti jednog srpskog ratnog zločinca za zločine počinjene nad Hrvatima u Sotinu, što ostaje bolan podsjetnik na neispunjenu pravdu.
Ratni užasi pretvorili su Sotin iz mjesta običnog svakodnevnog života u mjesto boli, straha i patnje, simbolom zvjerstava agresije koja nisu zaobišla nijednu obitelj.
Danas Sotin nosi svoje rane, ali i ponos. Spomen obilježje, sveta misa i zajedništvo koje se svake godine ponavlja podsjetnik su da žrtve nisu zaboravljene. I dok se svijeće polako gase, ostaje zavjet – da se zločin ne zaboravi, a sjećanje prenosi s naraštaja na naraštaj.
