Marijan Pavliček, gradonačelnik Vukovara i saborski zastupnik Hrvatskih suverenista, jedan je od političara koji kaže kako javni život ne doživljava kao karijeru, nego kao obvezu prema gradu u kojem je rođen i u kojem želi ostati. Profesor po struci, obiteljski čovjek i političar koji, kako kaže, “ne trguje principima”, Pavliček je posljednjih godina postao jedno od prepoznatljivijih desnih imena na hrvatskoj političkoj sceni.
Njegov put nije bio jednostavan — nakon što je obnašao dužnost zamjenika gradonačelnika Ivana Penave, krenuo je vlastitim putem, predvodeći politički pokret koji se jasno profilirao oko temeljnih nacionalnih vrijednosti: suvereniteta, Domovinskog rata i odgovornosti prema biračima.
Danas, kao prvi čovjek grada koji za mnoge simbolizira hrvatski identitet i žrtvu, Pavliček govori otvoreno o izazovima lokalne politike, odnosima s bivšim suradnicima i viziji Vukovara koji, kako ističe, mora postati grad jednakih pravila za sve — “bez povlaštenih i bez alibija”.
U razgovoru za Cronika.hr, Pavliček govori o svojim počecima, vrijednostima koje nosi iz obitelji, iskušenjima politike i Vukovaru kakvog vidi za deset godina.
Kada biste sami sebe morali predstaviti onima koji Vas osobno ne poznaju, što biste rekli, tko je Marijan Pavliček?
Rekao bih da sam prije svega Vukovarac. Ovdje sam rođen, ovdje sam odrastao i ovdje sam odlučio ostati. Po struci sam profesor, po životnom putu suprug i otac, a u politici sam zato što vjerujem da moj grad može i mora bolje.
Što biste rekli, koje dvije-tri riječi Vas najbolje opisuju kao čovjeka, a koje tri kao političara
Kao čovjeka: obiteljski, uporan i prizeman.
Kao političara: dosljedan, odgovoran i tvrdoglav kad je riječ o interesima Vukovara.
Kada se ujutro pogledate u ogledalo – vidite li više profesora, političara ili jednostavno Vukovarca?
Iskreno – vidim Vukovarca. Profesor i političar su uloge, ali identitet je nešto što nosite cijeli život.
Rođeni ste u Vukovaru 1980. – kakvo je bilo vaše djetinjstvo prije rata, što vam prvo iskoči kao slika iz tih godina?
Bilo je bezbrižno, kao i većini djece tog vremena. Najviše pamtim igranje na ulici, Dunav i obitelj. To su slike koje su mi ostale kao kontrast svemu što je došlo poslije.
Gdje ste bili Vi i vaša obitelj tijekom ratnih godina i okupacije Vukovara i kako je to iskustvo oblikovalo vaš pogled na život i politiku?
U progonstvu, jedno vrijeme u Crikvenici, vratili smo se nakon mirne reintegracije 1998. godine.
Koliko je Vaš odgoj, obiteljska atmosfera, vjera i 2tradicionalna obitelj” koju često spominjete utjecala na to da danas budete na ovoj političkoj strani spektra?
Presudno. Odrastao sam u tradicionalnoj obitelji u kojoj su se znali red, rad i odgovornost. To se kasnije prirodno preslikalo i na moje političke stavove.
Kada biste djeci morali objasniti zašto vam je Vukovar toliko važan, što biste im rekli?
Rekao bih im da je to grad koji je puno dao Hrvatskoj, ali još uvijek čeka da mu se vrati. I da imamo obvezu ostaviti ga boljim nego što smo ga zatekli.
U jednom tekstu opisani ste kao “strastveni ljubitelj kulena” – što vam je najveći slavonski gušt i koliko često “
padnete” na hranu?
Kulen, čvarci, domaća kuhinja – nema tu filozofije.
Imate li uopće vremena za hobije – što je ono što vas najbrže isključi iz politike: knjiga, šetnja, sport, obitelj ili nešto četvrto?
Najviše me opušta šetnja i vrijeme s obitelji. To je jedini trenutak kada se stvarno isključim iz politike.
Koju ste posljednju knjigu pročitali i pogledali film i kakav dojam su ostavili na Vas?
Knjige vezane uz povijest i politiku čitam stalno, ali filmove najčešće biram prema preporuci djece – i to mi je sasvim u redu.
Što Vam supruga ili djeca najčešće kažu da Vas “spuste na zemlju” kada previše uronite u politiku? Kaže li Vam supruga kada “što je tebi to trebalo”?
Itekako. Djeca su tu najiskrenija – njih ne zanima politika, nego jeste li prisutni.
Što vas je, kao profesora, gurnulo u politiku – je li postojao jedan trenutak kada ste rekli “dosta, sad ulazim u politiku”?
Ne jedan trenutak, nego osjećaj da mogu i moram učiniti više od komentiranja sa strane.
Kako danas gledate na razdoblje kada ste bili zamjenik Ivanu Penavi – što ste od njega naučili, a što biste danas napravili drugačije?
Bilo je to važno iskustvo iz kojeg sam puno naučio. Danas neke stvari vidim drukčije, s više odgovornosti.
Razlaz s Penavom i Domovinskim pokretom dugo se komentirao – iz Vaše perspektive, što je bio prijelomni trenutak u kojem ste shvatili da više ne možete ići istim putem?
Bio je to proces, ne jedan događaj. Shvatio sam da više ne dijelimo isti put ni viziju.
Često ste govorili da je dio desnice “izdao birače” – na što konkretno mislite kada to kažete, možete li to prevesti na jedan vrlo konkretan primjer?
Na situacije gdje su se osobni interesi stavili ispred birača, a to se u politici ne smije tolerirati.
Jeste li se osobno čuli s Penavom nakon izbora i postoji li ikakva šansa za suradnju u budućnosti ili su mostovi definitivno spaljeni?
Iskreno mislim da suradnja s njim više nije moguća, jer se, prema mojim saznanjima, bavilo protuzakonitim radnjama, odnosno kupovinom glasova uoči drugog kruga lokalnih izbora.
Kako je izgledao trenutak kada ste s kolegama odlučili osnovati Hrvatske suvereniste, što je bio okidač?
Bio je to osjećaj da nemamo više što čekati. Ili ćemo nešto napraviti sami ili nećemo nikada.
Kada bi netko tko ne prati politiku pitao “po čemu ste vi drugačiji od ostalih desnih stranaka”, što biste mu prvo rekli?
Po tome što ne trgujemo principima i što govorimo ono što mislimo, i kad nije popularno.
Koje stvari su za vas “crvene linije” – oko čega nikada ne biste pristali na kompromis, ni zbog vlasti ni zbog koalicija?
Suverenitet, Domovinski rat, zaštita granica od ilegalnih migranata, jasna borba protiv inflacije, zabrana financiranja tjednika i kulturnih manifestacija koje negiraju Domovinski rat.
Kako ste doživjeli napade da ste “srpski gradonačelnik” i da su vas “izabrali Srbi” – boli li vas to ljudski, privatno?
Kao ružne, ali očekivane. Više govore o onima koji tako komuniciraju u javnom prostoru.
Kada ste rekli “Vukovar je talac pet obitelji”, na koga ste točno mislili – i jeste li, otkad ste gradonačelnik, neke od tih pet obitelji uspjeli razmontirati?
Na sustav pogodovanja, i na tome sam odlučan da se to promijeni.
Ako trebate iskreno ocijeniti stanje Grada koje ste preuzeli – kako biste ga opisali?
Teško – financijski i organizacijski. Ali to nije izgovor, nego obveza.
Donosite neke nepopularne odluke. Jeste li zbog toga nailazili na otpore?
Naravno. Svaka promjena stvara otpor, pogotovo kada dira ustaljene interese.
Što građani možda ne vide, a smatrate da je važno – neke stvari koje se ne vide “na prvu”, ali mijenjaju način funkcioniranja Grada?
Transparentnost i način odlučivanja. To se ne vidi odmah, ali dugoročno je ključno.
Kada bi morali sami sebe ocijeniti u ovom prvom razdoblju Vašeg mandata, koju bi si ocjenu dali?
Nisam tu da ocjenjujem sebe, građani će reći jesu li zadovoljni i u kojoj mjeri.
Koji je trenutak u ovom razdoblju bio najteži – onaj u kojem ste možda navečer došli kući i rekli “što je meni ovo trebalo”?
Kad shvatite razmjere problema koje ste naslijedili, pogotovo oko situacije s propalim projektom Ekonomske škole, koji je grad do sada koštao 1,1 milijun eura kazni i još smo u obvezi platiti 600.000 eura.
U kampanji ste slali poruku “Vukovar je za sve” – kako to konkretno izgleda u praksi, u gradu s ovako teškim nasljeđem rata i podjela?
Jednaka pravila za sve. Bez povlaštenih.
Što očekujete od pripadnika srpske zajednice u Vukovaru, a što mislite da većina Hrvata u gradu još mora prevladati?
Poštovanje zakona i međusobno uvažavanje. Bez toga nema budućnosti. Predstavnici srpske zajednice moraju shvatiti da je Hrvatska njihova domovina i prihvatiti da je nastala u Domovinskom ratu protiv velikosrpske politike.
Kako vidite Vukovar za deset godina?
Grad koji živi od rada, grad koji je ekonomski stabilan.
I na kraju – što biste bili kad prestanete biti političar?
Profesor, to je ono za što sam se školovao i ono što sam po struci.