Dok jedni ulicama marširaju pod zastavama prošlih režima, pozivajući se na antifašizam, iz Škabrnje se ponovno čuje glas žene koja je lice zla gledala iz prve ruke. Danka Dražina, braniteljica, vodič kroz minirane puteve prema Škabrnji, studentica koja je napustila fakultet da bi branila svoje selo, progovara otvoreno i bez zadrške.
Svoje otvoreno pismo upućuje Maji Sever, organizatorici antifašističkog marša u Hrvatskoj. Ne piše ga iz udobne distance, nego iz sjećanja na masovne grobnice, spaljene kuće, ubijenu djecu i ratne zločine nad Hrvatima. Zato Danka ne poziva na još jedan marš po gradskim trgovima – ona poziva na prosvjed u Borovu Selu, Negoslavcima i Škabrnji, na mjestima gdje je, kako kaže, fašizam imao konkretno ime, lice i žrtve. U nastavku donosimo njezino pismo u cijelosti.
“Majo Sever, pozivam Vas da zajedno organiziramo prosvjed u Borovu Selu. Naime, tamo je mauzolej četničkom zlocincu Vukašinu Šoškočaninu za koji postoji rješenje o uklanjanju. To je fašizam!
Ako budete imali vremena možemo otići na mjesto posljednjeg počivališta Martine Štefančić, četverogodišnje djevojčice kojoj su četnici s petokrakom na čelu prekinuli djetinjstvo. Znate , postoji još 401 takvo dijete.
To je fašizam!
Također Vas pozivam da organiziramo prosvjed u Negoslavcima, tamo je ispod odlagališta otpada pronađena masovna grobnica u kojoj su posmtni ostaci hrvatskih branitelja i civila. To je fašizam!
Pozivam Vas i na prosvjed ispred Hrvatske Vlade i Sabora u kojem ćemo zahtijevati da niko ko je sudjelovao u agresiji na Hrvatsku ne može participirali u vlasti na nijednoj razini.
Podsjetiti ću na Milu Horvata, Voju Stanimirovića, Đorđa Ćurčića, Dragutina Ćelapa… To je fašizam!
Pritom možemo pitati Milorada Pupovca gdje je dr. Ivan Šreter, Anju Šimpragu o ratnom putu oca Jove i Draganu Jeckov o masovnoj grobnici u Negoslavcima , mjestu gdje je njen suprug Dušan dugogodišnji načelnik općine.
To je fašizam
Možemo zajedno obići desetke mjesta na kojima se nalaze jame u koje su vaši antifašisti pobacali tisuće nevinih Hrvata o čemu se u bivšoj državi desetljećima šutjelo.
To je fašizam!
Naoružani barjacima bivše države raspale u krvi, mrtvačkim glavama iz nekog “japanskog crtića” i porukama od kojih je jedna glasila “Nećete u knjižnice niste ni prije” s visoka docirate kako ste onaj napredni, obrazovani, pošteniji i vrjedniji dio Hrvatske koji ste odrasli u kućama i stanovima čiji su zidovi bili obloženi skupocjenim vitrinama prepuni knjigama.
Ja sam odrasla u jednoj maloj kamenoj, dalmatinskoj kući s babom i didom koji su bili nepismeni i jedine knjige bile su moje školske.
Na zidu nam je uvik bio samo križ. Razlika je u tome što su naši zidovi oduvijek bili samo naši, stečenih i izgrađeni našim rukama za razliku od većine “antifašističkih” potomaka.
Majo, svaki put kad izađete na ulice, uvijek će se naći neko hrabar koji će vam reći NE!
U Zadru nasuprot vama našlo se nekoliko hrabrih žena i hrvatske mladosti.
U potrazi za mrskim fašistima, savjetujem da prije nego što izađete iz toplih i udobnih stanova u ovoj lijepoj , slobodnoj Domovini za koju većina vaših nije dala ništa a većina mojih je dala sve, pogledate se u ogledalo.
Vjerujem da ćete tamo naći prave Fašiste ili makar njihove nasljednike.
Za kraj, vjerujem da ste čuli za Vladu Gotovca, pročitala sam da ste zapravo odrasli s njim i da vam je svojta.
Nekako mi je teško u to povjerovati. Da sam ja , naime, imala tu sreću na svakom svom prosvjedu pročitala bih samo i isključivo njegov govor ispred komande V Vojne oblasti u kolovozu 1991.
Neki danas zaista mogu reći: Ja vas volim i ja se s vama ponosim.
Oni drugi umiru od srama.
Kamo ko pripada, odabiremo sami.
Živa je, bila je živa i živjet će Hrvatska! Živjeli!” poručuje hrvatska heroina Danka Dražina Maji Sever!
Hrvatska heroina koja je umjesto indeksa ponijela pušku i dovela HOS da brani Škabrnju
Riječi koje je Danka Dražina uputila Maji Sever nisu napisane iz bijesa, nego iz srca žene koja je u Domovinskom ratu gledala lice zla, ali se pred njim nikada nije povukla.
Kad govori o fašizmu, ona ne govori iz ideologije, nego iz iskustva – iz Škabrnje, iz sela koje je gorjelo, iz zemlje u kojoj su zakopani njezini rođaci, susjedi, prijatelji i suborci. O Danki se ne priča kao o promatračici rata, nego kao o vodiču kroz njegovu tamu. Danka je bila upravo ona koja je, dok su mnogi dvojili, neustrašivo povela HOS-ovce kroz mrak i minska polja da brane Škabrnju koju su agresori ponovno htjeli osvojiti.
Dok su se okupljali ratnici i zapovjednici, prva je zakoračila naprijed – mlada studentica koja je napustila fakultet, bacila putovnicu i odlučila braniti svoje selo. Zato njezino pismo nije tek javni apel. To je glas žene koja zna što znači odgovornost i koliko vrijedi Domovina. To je podsjetnik da istina o Hrvatskoj ne stane u parole, nego u živote onih koji su je branili.
