Predbožićno i božićno vrijeme 1991. bilo je sve, samo ne idilično. Hrvatska je bila u plamenu, četvrtina zemlje okupirana, Vukovar i Škabrnja već u krvi, a tisuće ljudi u progonstvu ili logorima. Ipak, u toj tami, pred jaslicama u podrumima, pod svjetlom jedne obične svijeće, rađale su se neke od najdubljih priča vjere, nade i ljudskog dostojanstva.
Advent 1991. nije mirisao na kuhano vino i blagdanske sajmove, nego na dim spaljenih kuća, na vlagu podruma i na strah od novog napada. U mnogim mjestima zvona nisu zvonila – ne zato što nije bilo Božića, nego zato što su crkve bile razrušene, minirane ili zatvorene zbog granatiranja. Dok su u nekim većim gradovima ljudi pokušavali sačuvati barem tračak tradicije – okićeni bor, polnoćka, božićni ručak – u velikom dijelu Hrvatske Božić se dočekivao uz sirene za zračnu opasnost, u skloništima i tuđim kućama, sa stvarima spakiranim u jednoj torbi.
U Vinkovcima, gradu koji je nakon pada Vukovara postao nova prva crta, slika Božića 1991. gotovo je nestvarna. Dok je župna crkva bila teško oštećena, jedna od najpoznatijih ratnih ponoćki služena je u podrumu bolnice. Tamo, među ranjenicima, liječnicima i medicinskim sestrama, oltar je bio običan stol prekriven plahtom, a zidovi su se tresli od detonacija. Svećenik je govorio da se Hrvatska brani krunicom, a ne mržnjom, i da Božić nije trenutak za osvetu, nego za molitvu – čak i za one koji su s druge strane nišana. Mnogi su poslije svjedočili da im je to bila možda najistinitija ponoćka u životu, upravo zato što se slavila na rubu smrti.
U Lipiku je Božić 1991. stigao u grad koji je praktički bio zgarište. Lipik je tih dana ponosno nosio titulu prvog oslobođenog grada u Domovinskom ratu, ali je gotovo sav centar bio sravnjen, a crkva teško oštećena. Božićna misa održana je u improviziranim prostorijama lječilišta i “kasina”, među razbijenim prozorima i golim zidovima, uz svijeće utaknute u staklenke i pogled na razrušene ulice. Umjesto velikih obiteljskih okupljanja, branitelji su se vraćali na položaje s nekoliko suhih keksa i komadom kruha u džepu. Jedan od njih kasnije je opisao kako su na sanduku za streljivo napravili jaslice: na sredinu je stavio malu figuricu Isusa koju je cijeli rat nosio u džepu, a oko nje su suborci pobadali prazne čahure kao improvizirani bor. Rekao je da mu taj prizor vrijedi više od svih poklona koje je ikada dobio.
Sasvim drugačiji, ali jednako snažan Božić odigrao se u podrumima slavonskih sela. Jedno sjećanje govori o Badnjaku u kući koja je danima bila na udaru granata. Obitelj je sišla u podrum, stavili su mali križ, svijeću i komadić kruha na drveni stol. Djeca su drhtala kad bi negdje blizu odjeknula eksplozija, a roditelji su im šaptali da “anđeli pjevaju glasnije” kako bi zaglušili strah. Nije bilo bora ni darova, ali su zajedno izmolili Očenaš i otpjevali “Tiha noć”, prekidajući pjesmu svaki put kad bi odjeknula detonacija. Taj Božić, pričaju kasnije, naučio ih je da smisao blagdana nije u blještavilu, nego u tome da držiš obitelj na okupu dok se sve oko tebe ruši.
U Sinju je Božić 1991. bio slavljen doslovno “nadomak prve crte”, pod stalnom prijetnjom udara iz smjera Knina i Livanjskog polja, ali se unatoč svemu nastojalo da to bude pravi, a ne ukradeni Božić. Cetinska je krajina tih mjeseci već bila žestoko iskusila rat – vojarne JNA u Sinju napadnute su i blokirane još u kolovozu, područje prema Hrvacama, Otoku, Trilju i Peruči bilo je pogođeno topništvom, a ljudi su znali da bi proboj prema moru vodio upravo preko njih.
U takvim okolnostima sinjske su župe, franjevci i lokalni svećenici odlučili da se Božić ne smije ugasiti. Ponoćka se nije slavila s punim crkvama kao u miru – dio vjernika i branitelja ostajao je na položajima, dio u skloništima, dio je u crkvu dolazio doslovno između dviju uzbuna. Svjedočanstva govore kako su se u Sinju i okolnim selima te noći gasila svjetla u stanovima, da se ne privlači pozornost neprijatelja, dok su ljudi tiho išli na misu, često bez djece, ostavljajući ih kod kuće ili u podrumima.
Posebna je priča mala improvizirana “polnoćka” koja se te godine nije slavila samo u crkvi, nego i preko lokalnog radija. U jednom tekstu o ratnim ponoćkama spominje se studio kao svojevrsna kapelica – oltar je bila jednostavna stolna ploča, na njoj križ, svijeća i mali bor, a mise i molitve prenosile su se eterom do branitelja na položajima i civila zaklonjenih u podrumima. Oni koji više nisu smjeli ili mogli do crkve, Božić su dočekali slušajući prijenos, s krunicom u ruci. U sinjskoj krajini, gdje je vjera duboko utkana u identitet, taj je radio-postao most između oltara i prve crte; mnogi su kasnije govorili da im je glas svećenika preko radija te noći bio “kao da je Bog ušao u rov”
Posebna priča Božića 1991. pripada onima koji su blagdane dočekali iza žice. Stotine hrvatskih branitelja i civila Božić su dočekali u srpskim logorima – u Stajićevu, Srijemskoj Mitrovici, Begejcima, Nišu. Nije bilo ni bora ni pjesme, nego dan prepun poniženja, gladi i neizvjesnosti. Ipak, svjedočenja svećenika i bivših logoraša govore da su u nekim logorima na Božić uspjeli na trenutak “ukrasti” vrijeme. U jednoj prepunoj prostoriji, u polumraku, okupili su se u krug i bez ikakvih simbola, bez svijeće i misala, tiho izmolili molitvu. Svećenik ih je podsjetio da je i Isus bio nepravedno osuđen, pretučen i prepušten tuđoj sili, te da je upravo zato blizak onima koji Božić dočekuju iza rešetaka. Jedan logoraš poslije je rekao da je to bio “najsiromašniji, ali najdublji Božić” njegova života.
Na drugoj strani, u domovini, Božić nije donosio samo utjehu, nego i nove rane. Prosinački zločini, od Voćina do Bruške, bacili su sjenu na posljednje dane te godine. U Voćinu i okolnim selima, samo desetak dana prije Božića, četničke i JNA postrojbe ostavile su iza sebe spaljene kuće, miniranu crkvu i desecima ubijenih civila, među kojima su bile žene, starci i bolesni. Hrvatski vojnici i civili koji su nakon povlačenja agresora ušli u mjesto zatekli su stravičnu sliku – tijela po dvorištima, razbacane stvari, potpuno uništenu župnu crkvu. Taj prosinački masakr postao je za mnoge “Božić bez Božića”, trenutak u kojem je bilo teško i izgovoriti riječi “mir na zemlji”.
Samo nekoliko dana poslije, na samu božićnu oktavu, još je jedna tragedija ušla u kalendar sjećanja pod nazivom “Božićni masakr Marinovića”. U zaselku Marinovići kod Bruške, nedaleko Benkovca, ubijeno je deset civila – devet članova hrvatske obitelji Marinović i njihov susjed Srbin koji je ostao s njima. Ti su ljudi, uglavnom stariji i nemoćni, likvidirani u vlastitoj kući i dvorištu, a zatim zakopani u masovnu grobnicu. Hrvatska javnost je na sam Božić i neposredno nakon njega počela doznati razmjere tog zločina, još jednom shvaćajući da svetost datuma za počinitelje ne znači ništa – da se ubijati može i na najradosniji kršćanski blagdan.
Unatoč svemu, Božić 1991. nije bio samo kronika patnje. Bio je i vrijeme tihih čuda: dječjeg smijeha u skloništu kad netko donese čokoladu iz humanitarne pomoći, vojnika koji na položaju dijele zadnju cigaretu i šalicu kave “za Božić”, liječnika koji u bolnici pali svijeću na improviziranom oltaru i šapće “Hvala ti što smo bar večeras svi živi”. Bio je to Božić u kojem su ljudi, lišeni svega suvišnog, otkrili da je srž blagdana upravo ono što inače uzimamo zdravo za gotovo: život, obitelj, dom, vjera da će sutra svanuti mirnije jutro.
Zato se danas, kad blagdane mjerimo rasvjetom, spektaklima i potrošnjom, vrijedi vratiti toj 1991. Ne da bismo romantizirali rat, nego da bismo shvatili koliko je taj Božić bio skup. U rovovima, podrumima, logorima i spaljenim selima rađala se država, ali i jedan poseban, tih, tvrdoglavi Božić – Božić pod granatama, između tame agresije i svjetla vjere, koji Hrvatska zaista nikada ne bi smjela zaboraviti.
