Otkako je Marko Perković Thompson najavio veliki koncert na zagrebačkom Hipodromu, javnost je podijeljena. S jedne strane njegovi kritičari ne odustaju od tvrdnji da je „ustaški pjevač“, dok s druge strane stotine tisuća ljudi, posebice mladih, zajedno s njim pjevaju pjesme o obitelji, Bogu i Domovini.
Akademik Josip Pečarić već godinama prati sve što se događa s Thompsonom i oko njega. U ovom razgovoru s Mladenom Pavkovićem progovara o odnosu prema pozdravu „Za dom spremni“, šutnji intelektualaca, značaju Thompsona i njegovim pjesmama, kao i o vlastitim polemikama u akademskim i političkim krugovima.
Je li, po vama, poklič „Za dom spremni“ jedan od najvećih hrvatskih problema, budući da ne prođe dan da ga netko ne spomene?
Pečarić: “Da – u smislu da ga svjetski moćnici, koji nisu bili za neovisnu Hrvatsku i koji su podržavali ili sudjelovali u fašističkoj agresiji na našu zemlju, koriste kako bi povezali veličanstveni Domovinski rat i NDH. Time prikrivaju svoju ulogu u srpskom fašizmu, a u miru žele postići ono što nisu uspjeli agresijom.
Sun Tzu je davno rekao da je najbolje pobijediti koristeći „najogavnije ljude“ iz neprijateljske zemlje. Kod nas su to „najogavniji među najogavnijima“ – oni koji napadom na ZDS žele natjerati narod da povjeruje kako su partizani i petokraka važniji za postojanje RH od branitelja. Srbi su u svojim dokumentima branitelje zvali „ustašama“, a Hrvatsku – „Tuđmanovom ustaškom državom“. Zar to ne čine i naši najogavniji među najogavnijima?
A, onda im se dogodio Hipodrom – pola milijuna ponosnih Hrvata.”
Hrvatski intelektualci, čini se, rijetko se javno očituju o svemu tome…
Pečarić: “Teško im je. Nakon Utemeljitelja RH, akademika Franje Tuđmana, sve vlasti ponašaju se tako da je najvažnije što će reći svjetski moćnici. Oni su pokazali svoj stav i nedolaskom na Tuđmanov sprovod.
U takvim okolnostima intelektualci teško mogu doći do izražaja. Ali mogu iznimke – poput velikih sportaša ili Marka Perkovića Thompsona, koji je svojim pjesmama govorio u ime cijelog naroda. Najogavniji su ga mrzili, a narod ga obožavao. A Hipodrom je dokazao da se hrvatskom narodu nije mogla oduzeti duša.
Smiješno je kad napadaju HOS-ovce. Svaka bi se zemlja ponosila njihovom pričom u Dubrovniku, Vukovaru, Škabrnji… To su herojske epizode. A ne zaboravimo da je i Thompson bio HOS-ovac. Njegova „Bojna Čavoglave“ postala je himna svih naroda izloženih agresiji.”
Predložili ste pjesmu „Ako ne znaš što je bilo“ za himnu braniteljskih udruga?
Pečarić: “Da. UHBDR91. predložila je da bude neslužbena himna. Marko mi je ispričao kako je nastala: dobio je tekst od Nenada Ninčevića, osmislio melodiju i aranžman, odsvirao instrumente i otpjevao vokale za demo. Potom je u studiju s toncem Febom finalizirao pjesmu i sam je producirao. Sve je trajalo dva do tri tjedna.
Volim da uvijek ističe svoje suradnike. Kao znanstvenik to cijenim – i sam u radovima spominjem sve koji su doprinijeli idejama.”
Tvrdili ste da je Thompson „najznačajniji živući Hrvat“?
Pečarić: “Tako je. Joško Čelan me podsjetio, a napisao sam i knjigu. Poslije Hipodroma mnogi ugledni ljudi potvrdili su to. Istaknuo bih izjavu potpredsjednika Vlade Ivana Anušića: „Hrvatska i Europa trebaju počivati na vrijednostima koje je Thompson jasno definirao.“
Ima li kolega akademika koji slično razmišljaju?
Pečarić: “Naravno. Mnogi domoljubni akademici vole Thompsona. Pogledajte samo primjer Andreja Dujelle, svjetski priznatog matematičara, koji se ponosno slikao na Hipodromu.
Iako akademici ne iznose često javno stavove, HAZU je pokazala da voli Hrvatsku – primjerice kada je odbila povjesničara koji je uklonio Tuđmanovu bistu.”
O Ivanu i Ivi Goldsteinu napisali ste mnogo tekstova i nekoliko knjiga.
Pečarić: “Da, Ivo me tužio zbog knjige Druker / Predsjednik o Puhovskom. Supruga i kći bile su mu svjedokinje. Njegovo „otkriće“ o drobilici u Jasenovcu dovelo je do toga da ga u inozemstvu zovu „Ivo Drobilica“. Da je HAZU primila takvog člana, postala bi – kako je govorio Mirko Valentić – „Akademija redikula.”
Ima li „zabranjenih“ tema i autora u Hrvatskoj?
Pečarić: “Svakako. Ja sam, primjerice, napisao knjigu protiv Bulajića. On me označio kao jednog od autora „najantisrpskijih knjiga“ i pisao o „ideologiji genocida Cohen–Pečarić“. Pitanje je: je li se itko drugi u RH od 1999. usudio napisati ijednu riječ o toj temi? Zbog Peticije ZDS iz 2015. znali su se osvećivati čak i članovima moje obitelji.”
Koliko radova objavljujete godišnje?
Pečarić: “Godišnje po nekoliko, a ukupno preko 1300. Još 2002. kolege su mi javile da sam među deset matematičara s najviše objavljenih radova u povijesti. Na listama Sveučilišta Stanford spadam među 2% najznačajnijih svjetskih znanstvenika – i to kako za cijelu karijeru, tako i po pojedinim godinama.”
Kakvo je vaše mišljenje o radu Sabora?
Pečarić: “Ne pratim ih. Mnogi od njih i ne pripadaju instituciji koja u nazivu nosi pridjev „hrvatski,“
Kako gledate na aktualne događaje u Srbiji?
Pečarić: “Ne vidim razloga da me to zanima jer većina njih i dalje jednako gleda na Hrvatsku. Rat zapravo nije ni počeo 1991., kad smo bili razoružani. Pravi rat bio je 1995., kada smo imali vojsku – i brzo završio. Srbi su pobjegli „kao zečevi“, kako je rekao Milošević.
Predlagao sam da uz Dan pobjede proglasimo i „Dan žalosti zbog pravljenja zečeva od Srba“. Ali nikad nisam dobio odgovor.”
Akademik Josip Pečarić jasno ističe kako je Marko Perković Thompson mnogo više od glazbenika. On je, tvrdi, simbol hrabrosti, domoljublja i otpora trenutnim pokušajima da se Domovinski rat poveže s NDH. „Najogavniji među najogavnijima“ mogu napadati, ali Hipodrom je, kaže, dokazao – hrvatski narod i dalje ostaje ponosan i nepokoren.