Na današnji dan, obilježavamo tri desetljeća od povijesnog trenutka kada su dr. Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, i predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, potpisali u Splitu, u Vili Dalmacija, deklaraciju koja je označila prijelomnicu u Domovinskom ratu i snažno utjecala na ishod velikeosrpske agresije na području bivše Jugoslavije.
U povodu 30. obljetnice Splitskog sporazuma, prenosimo u cijelosti objavu s Facebooka bivšeg saborskog zastupnika HDZ-a Petra Škorića. Njegov osobni osvrt ukazuje na važnost ovog dogovora za sudbinu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te podsjeća na ključnu ulogu hrvatskog naroda i vojske u obrani i oslobađanju okupiranih teritorija. Škorić u svojoj objavi secira povijesne okolnosti, analizira značaj političkih odluka i osvrće se na kasnije pokušaje umanjivanja hrvatskog doprinosa miru u regiji.
Njegovu objavu donosimo u izvornom obliku.
“Na današnji dan prije točno 30 godina, dr. Franjo Tuđman – prvi hrvatski predsjednik i predsjednik BiH Alija Izetbegović potpisali su u Splitu, u Vili Dalmacija, ključni dokument koji je označio preokret u ratu i početak kraja velikosrpske agresije.
Službeni naziv bio je: “Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice.”
Bio je to trenutak istine. BiH je bila na koljenima, Bihać pred padom, a svijet nijem i spor. Tada su oni koji nas danas olako nazivaju “agresorima” slali pisane molbe i vapaje za vojnu pomoć Hrvatskoj vojsci. Hrvatska, iako još u procesu oslobađanja vlastitih okupiranih područja, ponovno je nesebično stala u obranu Hrvata u BiH, ali i bošnjačkog naroda koji je napokon shvatio razmjere prijetnje.
Da je bošnjački politički vrh to shvatio još 1991. ili barem 1992., rat bi možda imao manje žrtava i trajao kraće. Podsjećam, da je potpuno legitimno i po međunarodnom pravu dopušteno uništiti prijetnju u pograničnom području, za to nije potreban nikakav sporazum. No Hrvatska je, usprkos svemu, odabrala savezništvo, jasnoću i odgovornost.
Splitski sporazum omogućio je formalni ulazak Hrvatske vojske u BiH i označio početak odlučujućih oslobodilačkih operacija:
Oluja – oslobađanje najvećeg dijela okupirane Hrvatske, deblokada Bihaća, spašavanje od sudbine Srebrenice.
Maestral i Južni potez – osvajanje HE Bočac, stavljanje Banjaluke pod topnički nadzor, potiskivanje snaga bosanskih Srba do točke sloma.
General Vojske RS, Novica Simić zvani “Lisica”, tada je izjavio: “Banjaluka i cijela Krajina bila je na točkovima, spremna za bijeg.”
Tako su Hrvatska vojska i Hrvatske snage praktično stale pred ulazom u Banjaluku, spremne na konačno oslobađanje. A što se dogodilo? U Daytonu su, umjesto potpune pobjede, bošnjačko i međunarodno vodstvo izvršili pritisak na Hrvatsku da preda osvojeni Mrkonjić Grad i Šipovo, kako bi Srbi bošnjačkoj strani vratili dio Sarajeva – i to je cijena mira u BiH.
Bio je to čin solidarnosti, strateške odgovornosti i političke vizije. Hrvatska je tada već bila respektabilan međunarodni čimbenik, ključan za mir na prostoru bivše Jugoslavije. Ali, današnji pogled unatrag suočava nas s gorkom i nepravednom istinom: Velikobošnjačke unitarističke snage godinama pokušavaju izbrisati hrvatski doprinos, izvrnuti povijest i čak izjednačiti Hrvatsku sa srpskim agresorom. Zaboravlja se da bez Hrvatske ne bi bilo oslobađanja Bihaća, ne bi bilo deblokade Sarajeva, a možda ni same BiH.
Zataškava se i prešućuje činjenica da je Izetbegović istim tim sporazumom pristao na konfederaciju Hrvatske i BiH, predviđenu još Washingtonskim sporazumom 1994.
U svemu tome, posebno je tužna epizoda samoponištavanja hrvatske politike nakon Tuđmana, za mandata predsjednika Mesića i Josipovića, kada su hrvatske političke elite obezvrjeđivale vlastiti doprinos, napuštale hrvatski narod u BiH i prešutno pristajale na lažne optužbe protiv generala, branitelja i Domovinskog rata.
- Splitski sporazum ostat će vječni dokaz: Da je Hrvatska branila, a ne napadala,
- Da su Hrvati spašavali, a ne rušili
- Da su molbe za pomoć dolazile iz Sarajeva, a ne iz Zagreba,
- Da je bez pomoći Hrvatske BiH bila osuđena na raspad,
- I da su hrvatske pobjede omogućile Dayton i mir.
Hvala svim hrvatskim vojnicima, zapovjednicima, političarima i hrvatskom narodu koji su stali kad je trebalo, tamo gdje je trebalo – i za svoj narod, i za tuđu slobodu.
22. 7. 1995. – NE ZABORAVLJAMO. NE DOPUSTIMO PREINAČIVANJE POVIJESTI.”
