Pripadnici Armije BiH na današnji su dan 1993. napali sanitetsko vozilo, zarobili i ubili Ljilju te dvojicu bojovnika Ivana Petrovića iz Studenih Vrila i Ivana Radoša iz Omolja.
Ljiljana Zrno bila je djevojka anđeoskog lica koja je lavovskom hrabrošću spašavala živote svojih suborca iz HVO-a. Bila je djevojka koja je zaslužila da njeno ime uđe u povijest.
General HV-a i HVO-a Željko Glasnović prisjetio se i ovog hladnog prosinačkog dana hrabre Ljilje. Na svom Facebooku je napisao:
“Kada bih deset života imala, svih deset bih za moj narod i Hrvatsku dala”, često bi to govorila. Kao da je znala… Željela je da naglas, slobodno može govoriti, koliko ljubi slobodu hrvatskog čovjeka. Trebalo ju je upoznati i vidjeti. Zračila je velikom snagom i smirenošću. Ulijevala volju, disala je i živjela za tisuću života. Imala je snagu i hrabrost usprotiviti se smrti. Sestra Ljiljana Zrno, djevojka anđeoskoga lica i srca velikog baš kao njezina Hrvatska. Koliko su puta te blage krupne oči ulijevale nadu ranjenima i uljepšavale posljednje trenutke umirućima. Svaki atom njezinog bića živio je i disao za slobodu. I sada, dok šetate Duvanjskim poljem čut ćete priču o djevojci koja je svojom dobrotom i vjerom liječila rane bojovnicima.
Vihor rata nosio ju je kroz rovove, šume, litice i sve nedaće. Za nju nije bilo nemogućeg, do ranjenika je morala doći. Znala je koliko je trebaju. Malo je tko imao srce i hrabrost ići tamo gdje je Ljilja išla. I momcima bi drugačije bilo samo kada bi vidjeli da je Ljilja uz njih. Ona je bila izvor njihove snage i sigurnosti. Kada bi bojišnica mirovala, a ona imala vremena za odmor, i to svoje vrijeme poklanjala bi njima. Kuhala im, tješila ih i savjetovala. Htjela je da na trenutak zaborave gdje su. Ljilja nije pružala pomoć samo bojovnicima, pomagala je i djeci, ženama i starcima. Svi mi, koji smo prošli rat i imali priliku upoznati tu iznimnu djevojku, uspomenu na nju čuvamo kao svetinju.
Tog tužnog 16. prosinca, tutnjali su topovi, a planinama su odjekivali bolni krici stotinu srdaca, dok je u naručju branitelja ležalo mlado djevojačko tijelo otrgnuto od života. Prestalo je kucati jedno veliko srce. Pustila je snježna Vran planina glas preko Duvanjskog polja do rodnog Galečića, kako snježne pahulje ljube mrtvo nježno lice. Zaustavile su je zvijeri jer, kako drugačije nazvati one koji su pucali na djevojku koja je u rukama nosila infuzije. Koje li su samo to kukavice, pucati mučki u nekoga tko spašava živote.
Među krošnjama grana na Oklajnici iz poljskog cvijeća iznikao je križ. Na njemu iste one dvije infuzije, koje su držale nježne tople ruke. Cvijeće nikad uvenuti ne može, jer za svakog onoga tko je prošao strahote rata, taj križ je vječni zavjet djevojci koja je ljubila druge kao samu sebe. Taj 16. prosinac 1993. jedan je od najtežih i najtragičnijih dana brigade Kralj Tomislav. Taj dan zajedno s Ljiljom Zrno poginuli su Ivan Radoš iz Omolja i Ivan Petrović-Džaja iz Studenih Vrila. Neka im je laka hrvatska zemlja koju su toliko voljeli i za koju su život dali! Počivali u miru Božjem.”
