Na Filozofskom fakultetu Osijek predstavljena je publikacija „Ili moja ili ničija“ autorice Dunje Bonacci Skenderović. Jedno je to u nizu predstavljanja diljem Hrvatske, a u kojem autorica iznosi analizu 56 slučaja intimnog partnerskog femicida od 2016. do 2023. godine.
Podaci iz njenog istraživanja, između ostalog, ukazuju da najveći broj žrtava i počinitelja ima između 45 i 59 godina. Najmlađa žrtva imala je 16, a najmlađi počinitelj 19 godina. U gotovo polovici slučajeva korišteno je hladno oružje, najčešće nož. Vatreno oružje u najvećem broju slučajeva počinitelji su posjedovali ilegalno. U 41 posto slučajeva počinitelj je izvršio samoubojstvo te nije slijedio sudski epilog.
Na međunarodnoj razini od svih ubojstava žena, femicid – koji se definira kao rodno-uvjetovano ubojstvo žene od strane njoj bliske osobe – se događa u 30 do 40 posto slučajeva. U Hrvatskoj je ta brojka iznad 50 posto. Ove godine čak je i iznad 90 posto jer od 5 ubojstava žena čak su njih četiri ubijene od strane bliske muške osobe.
Nedostatak postojanja podataka na temelju kojih se mogu donositi zaključci, prema riječima same autorice na predstavljanju publikacije, potaknuo ju je na istraživanje na temelju podataka dostupnih iz medija i izvješća Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Naglasila je još kako već sama količina nedostupnih i nepostojećih podataka ukazuje na nedovoljnu implementaciju Istanbulske konvencije kojom se jamči dostupnost podataka iz kojih bi se mogli iščitati obrasci unutar odnosa, poput prethodnih prijava, povijesti uhođenja i drugih.
Femicid nije zločin iz strasti
Naime, Bonacci kaže kako femicid nije zločin iz strasti i/ili trenutni gubitak kontrole, niti incident. Obrađeni slučajevi ukazuju da je „femicid planirano i namjerno ubojstvo žene od strane partnera“. Ono se odvija po specifičnom obrascu i, uz dobru analizu i razumijevanje obrasca, moguće ga je prevenirati kroz razumjevanje vremenske crte femicida koja se sastoji od osam faza navedenih u brošuri kojima kao školski primjer može poslužiti slučaj ubojstva Mihaele Berak.
Prisilna kontrola
Jednako je važno razumjeti prisilnu kontrolu, koja je važan indikator femicida, smatra Bonacci. O prisilnoj kontroli počelo se govoriti sedamdesetih godina 20. st., a razlog kasnom prepoznavanju su partijarhalne vrijednosti prema kojima muškarac ima pravo kontrolirati ženu. Kod 26 analiziranih slučajeva ustanovljeno je da je tijekom veze bila prisutna prisilna kontrola dok za ostale nije bilo dostupnih podataka. Najčešće je to ljubomora, fizičko, psihičko i ekonomsko zlostavljanje, zabrana rada, zabrana kontaktiranja s obitelji, zabrana kontaktiranja ili druženja s prijateljicama, limitiranje kretanja, kontinuirani nadzor, ispitivanje s kim i gdje je bila, praćenje.
Naravno, nameće se pitanje zašto žrtva ostaje u takvom odnosu, a odgovor leži upravo u učinkovitosti navedenog ponašanja koje nasilnik primjenjuje na žrtvi, a kojim «utjeruje» strah, narušava samopouzdanje i mijenja svijet žrtve. Problem je što kontrolu nasilnik provodi postupno, na početku veze žrtvu obasipa pažnjom i ljubavlju a to sve kako bi je izolirao od okoline, pa se znaci zlostavljanja ne otkrivaju kao takovi. Žrtve prisilne kontrole su žene različitih dobi, obrazovanja i imovinskog statusa, te je neophodno educirati kako institucionalne stručnjake, tako i mlade u školama i na fakultetima kako bi se preventiralo tim jasnim obrascima ponašanja.
“Ili moja ili ničija”
Upravo stoga izvanredna profesorica na osječkom Filozofskom fakultetu Anita Dremel napomenula je kako je indikativan naziv „Ili moja ili ničija!» i povezala ga s pjesmom Garavuša, koju pjevamo na svadbama, te da je jako važno prekinuti transgeneracijske kontiuume nasilja koji se ne vide kao nasilje, već kao ljubav zbog čega je važno mijenjati društvenu svijest u koju kroz ovakve „zabavne“ sadržaje unosimo normalizaciju stava da „te zapravo posjedujem ako te volim“. Iz sociološke perspektive je naglasila da je važno znati da „suprotan pojam pojmu jednakosti nije različitost i raznolikost, nego je pojam nejednakosti.“
Autorica Dunja Bonacci Skenderović, predstavila je publikaciju na Filozofskom fakultetu u Osijeku u suorganizaciji UNIGEM projekta, Udruge Adela, Povjerenstva za rodnu ravnopravnost UNOS i osječke podružnice HSD-a.