Još davno dok je na vlasti bila SDP-ova Vlada, donesen je jedan dobar zakon, za koji je očito netko tada dalekovidan procijenio kako će biti potreban, jer će sustav vrijednosti polako nestati, a obiteljska solidarnost se izgubiti.
Za vrijeme naših pradjedova i prabaka kažu kako nije bilo dobro jer su generacije živjele zajedno. Svaka generacija je znala što treba činiti, a znalo se i tko je glava kuće.
A, onda su došla malo novija vremena u kojima su žene uspjele doći na svoje, odseliti se od svekrve i gnijezdo sviti sa svojom užom obitelji – mužem i djecom. Bila su to vremena kada su muškarci podsjećali žene na onu “moja majka najbolje kuha”, ali one su naučile da im “na jedno uđe, na drugo izađe”. No, znalo se – nedjeljni ručak je bio kod muževih roditelja, Božić i Uskrs je cijela šira obitelj bila zajedno za stolom za kojim se orio smijeh, nadglasavalo se, djeca sjedila baki i didu na krilu, a snahe se trudile biti snošljive jedna prema drugoj.
Kažu, bila su to jako dobra vremena u kojima roditelji, bake i didovi nisu morali zvati Hitnu pomoć da ih vodi liječniku. Bio je dovoljan tek jedan telefonski poziv, pa makar i od susjeda ako nije bilo telefona, da sin i snaha ili kćer i zet dojure i pobrinu se za bolesnog roditelja. Bilo je to nešto normalno, a ako bi poneka obiteljska “crna ovca”, brigu o roditeljima izbjegavala, gledalo bi ga se itekako poprijeko. Roditeljima ne bi ni palo na pamet da ih bude sram jer se sin ili kćer ne brinu o njima, a toga je i tako bilo toliko malo, skoro pa zanemarivo.
Nitko u to vrijeme nije razmišljao što će naslijediti kako bi odlučio koliko pridonijeti u brizi, jer je sustav vrijednosti funkcionirao, a obiteljska solidarnost bila je jaka u svim područjima. Obitelj je bila sve, iz nje je sve kretalo, u njoj se sve završavalo.
A, onda su se, nedugo nakon što je taj netko osmislio ili jednostavno prepisao njemački zakon koji pod kaznenom odgovornošću obavezuje djecu da brinu o svojim roditeljima, počele gubiti vrijednosti koje su hrvatski narod očuvale od svakog zla, pa i onog komunističkog. Poneki su već na početku tog preokreta čuli od svoje djece “vi niste više moja obitelj, moja obitelj su moja žena i djeca”. Zabolilo bi to majku i oca, ali kažu kako majčino srce oprašta sve, iako se mnoge majke s tim baš i ne bi složile. Granica ipak mora postojati, a ona nam čuva dostojanstvo.
Koliko je obitelj važna, govori i podatak da se i obiteljski zakon bavio definicijom obitelji, pa tako primjerice muškarac i žena koji imaju djecu, čak i kada se službeno razvedu zauvijek ostaju obitelj. Iz obitelji ispadaju jedino njihovi roditelji – ali… Onaj najveći ali je dio Obiteljskog zakona koji kaže da ukoliko, primjerice, otac ne može plaćati alimentaciju, plaćat će je njegova majka i otac ili barem ono koje je još ostalo živo. Kako kažu, ni luk jeo, ni luk mirisao, no platiti snahi, koja ti više nije snaha, a nije ni obitelj, moraš. Time je Zakon stao na kraj neplaćanju alimentacija, ali je i kaznio one neodgovorne roditelje koji su dužni, a ne plaćaju alimentaciju strpavši ih u zatvor. Nije važno ni plaćaš li dio alimentacije, nije važno ni jesi li bolestan, nije važno ni radiš li – Zakon kaže alimentaciju moraš platiti, a kako – snađi se.
Zakon vodi brigu i o bolesnim ili starim i nemoćnim roditeljima
Pitanje je samo vode li takvi roditelji brigu da dobiju ono što im Zakon daje ili ih je – SRAM. I tako dok nečovjeka od sina ili kćeri nije briga ima li im majka ili otac što pojesti, može li se uopće dići iz kreveta, treba li im liječnik ili jednostavno ruka koja će s obraza obrisati suze dok možda umire, takvu osobu nije sram, ali roditelje jeste. Zašto? Zato što svaki roditelj pokušava prikazati svoga sina ili kćer najboljima, želi se ponositi njima, što uglavnom krivicu traži u sebi, što misli da će ih susjedi ismijavati…i još tko zna koliko razloga je tu. I tako dok, recimo, njihov sin ponosno voza dobar auto, vodi ženu ili ljubavnicu na skijanje ili jahanje ili joj kupuje skupu odjeću, bolestan ili star i nemoćan roditelj može se samo prisjećati s koliko je ljubavi odgajao to svoje, sada odraslo dijete, nadajući se da će im jednoga dana barem dio brige i ljubavi biti vraćen. Nažalost, u Centru za socijalnu skrb jasno kažu da je ovakvih slučajeva sve više i to pogotovu kod onih obrazovanijih koji su se okrenuli modernom – individualnosti.
No, Zakon kaže – neće moći proći. Potrebno je samo izvući Zakon na svjetlo dana i pokazati što on točno kaže. A Zakon je jasan, točno kao i u Njemačkoj gdje odnosi među roditeljima i djecom nisu posebno topli, ali niti jedna kćer ili sin neće niti pokušati zaobići brigu o roditeljima, kako financijsku tako i brigu o njihovom zdravlju, da budu nahranjeni, odvedeni liječniku, odjeveni, pa čak i ušuškani prije spavanja. Sami to ne vole raditi, ali zato plaćaju hrvatske, srpske, rumunjske, ukrajinske njegovateljice koje umjesto njih, za novac, razgovaraju s njihovim roditeljima, ručaju, kupaju ih, šetaju, daju im lijekove i stavljaju ih na spavanje
Sve to predviđa i hrvatski Zakon, no sve veći broj sinova i kćeri ne brine o svojim roditeljima, a kada im Centar za socijalnu skrb ili policija pokuca na vrata ostanu potpuno iznenađeni.
Što predviđa Zakon o uzdržavanju roditelja od strane djece?
Uzdržavanje roditelja od strane djece temelji se na jednom od osnovnih načela obiteljskog prava – načelu obiteljske solidarnosti odnosno načelu uzajamnog pomaganja svih članova obitelji. Stvari su prilično jednostavne, pa to primjerice izgleda ovako -ja sam tebe kao majka rodila, brinula o tebi, odijevala te, hranila, učila te pričati i hodati, imala neprospavane noći kada si bio/bila bolestan, školovala te… a sada, po načelu uzajamnog pomaganja ti/vi brinete o meni jer sam bolesna ili stara i nemoćna. I tako isto kada je otac u pitanju. Otprilike kao stipendija koju si dobio i sada moraš vratiti.
No, kako, nažalost, postoje i oni kojima ne pada na pamet da bi naprosto bilo ljudski brinuti o roditelju koji je star, nemoćan ili bolestan, Zakon je predvidio prisilno ostvarivanje prava uzdržavanja i pomoći roditeljima ili roditelju putem sudskog postupka.
Da stvar bude jasnija ovo pravo temelji se na Ustavu i Obiteljskom zakonu i kaže jasno: “Uzdržavanje roditelja od strane djece zasniva se na ustavnoj obvezi djece da se brinu za stare i nemoćne roditelje (članak 63. stavak 4. Ustava Republike Hrvatske). Isto tako, prema važećem Obiteljskom zakonu, dijete je dužno poštovati svoje roditelje i pomagati im, te biti obzirno prema članovima obitelji (članak 90. Obiteljskog zakona). Novi Obiteljski zakon, čije su odredbe o uzdržavanju stupile na snagu 1. rujna 2014., nadopunjuju ovu odredbu u smislu da su djeca dužna pomagati roditeljima i u obavljanju kućanskih poslova.”
Obiteljski zakon propisuje da je punoljetno dijete dužno uzdržavati roditelja koji nije sposoban za rad, a nema dovoljno sredstava za život niti ih može ostvariti iz svoje imovine. Zakon tu nije ostavio puno prostora – o roditelju koji treba pomoć bilo zbog bolesti ili neimaštine djeca se moraju brinuti. Zakonodavca ne zanima kako će taj novac zaraditi ili kako će odvojiti vrijeme za brigu o roditelju.
Do sada se o Zakonu uglavnom šutjelo, a sada već postoje i primjeri gdje hrabriji roditelji svoja prava ostvaruju sudskim putem. Tako je primjerice jedna majka željela ići u Dom za stare i nemoćne gdje bi dobila punu pomoć i skrb, ali njena mirovina nije pokrila trošak Doma. Već je odabrala i Dom i sobu, nedostajala je jedino nadoplata od strane sina. On je tvrdio kako je majci osigurao sve uvjete kod kuće, no uz pomoć Centra za socijalnu skrb sud je doznao kako stvari nisu takve i presudio da mora plaćati.
Žalosno je da su se obiteljski odnosi morali rješavati na sudu, ali u državi u kojoj se obitelj svakim danom sve više rastače, u kojoj se satima, danima, mjesecima razglaba o Istambulskoj deklaraciji i tko želi biti spol koji nije, pas ili majmun, ovaj sve veći problem ostaje zanemaren. No, Hrvatska će ipak trebati aktivirati ono što već ima, a to je zakon u kojem je svaka stavka jasna. Pitanje je samo hoće li čekati da roditelje ili tek jedno od njih, prestane biti sram jer su odgojili nezahvalnicu ili nezahvalnika kojem je svaka ljubav i suosjećanje strana.
Kada roditelji shvate da sramota nije njihova i da je kretanje u ostvarivanje svojih prava još jedan korak u odgoju sada već odraslih ljudi, stvari će se možda početi mijenjati. Ljubav će očito sve više biti isfucana i prazna riječ, ali barem će biti manje onih koji su sami, usamljeni i napušteni od svoje rođene djece dok čekaju još zadnju postaju – smrt.