Hrvatska je rođena u krvi i nevjerojantnim mukama ljudi koji su silovani, premlaćivani, mučeni na nevjerojatne načine po logorima. Rođena je hrabrošću mladića koji su bili spremni žrtvovati svoje živote za slobodu. Nastala je na udovima koje su izgubili mladi branitelji. Nastala je na rijeci naroda koji je išao potpisati peticiju za vraćanje bana Jelačića na glavni zagrebački trg. Upravo hrabrost Hrvata da unatoč straha od djelovanja UDBA-e i KOS-a zahtijeva povratak svoga bana i Trg bana Jelačića bio je početak kraja UDBA-e i KOS-a, potvrdio je u emisiji “More milosrđa” na Laudato tv Željko Kekić, nekadašnji udbaš kodnog imena Pauk.
Prije par mjeseci “naletjela” sam na intervju koji je u emisiji More milosrđa vodio Darko Pavičić sa Željkom Kekićem, a u kojoj je gostovao i fra Jozo Zovko, objekt UDBA-e kako je to protumačio Kekić. Ostala sam zapanjena onim što je Kekić ispričao o svom djelovanju u UDBA-i, zaluđenosti sistemom koji je zatvarao hrvatske domoljube na Goli otok gdje su prolazili neviđene muke, pa čak ih tražili i po drugim državama i ubijali.
Postoji li strašniji sistem, državno uređenje od onog koje ti ne dozvoljava da misliš, u kojem nisi siguran je li tvoj susjed vrbovan kao špijun UDBA-e ili KOS-a!? Strašnije je, vjerojatno, samo to što su neki, a Kekić kaže da ti iz sjene i danas vladaju Hrvatskom, bili u stanju zaluditi mladiće i uvjeriti ih u ispravnost krvavih načina održavanja bivše Jugoslavije. Strašnije je i to što se hrvatska povijest nikada nije nadopunila, ispravila i napisala olovkom istine, što je cijelo to razdoblje doslovno preskočeno, zabranjeno i danas, a mjesta poput Golog otoka prepuštena da potpuno propadnu, nestanu, u nadi da će tako nestati i zločini i zločinci koji nikada nisu kažnjeni.
I iako sam u intervjuu s mladim povjesničarom Lukom Knezom ostala bez riječi kada mi je rekao da su hrvatske tajne službe nastale presvlačenjem dresa bivših UDBA-ša. Ne mogu zamislili Luku Modrića da iz kockastog dresa naše hrvatske reprezentacije jednostavno uskoči u dres reprezentacije Srbije, pa tako mi nije jasno ni kako netko preko noći može promijeni “poslodavca”, ali i način razmišljanja.
Ne, ne promijeni. Razmišlja isto, samo je dres druge boje i drugi nalogodavac i onaj koji mu isplaćuje plaću, potvrdilo mi je svjedočanstvo Željka Kekića. Stvari su još i gore, prema njegovim riječima, jer oni koji nisu voljeli Hrvatsku i nisu je željeli nadali su se sve do njezinog priznja da će se dogoditi ’71. A, onda se dogodilo nešto slično ’71-ovoj, o čemu svjedoči Kekić – novac je pao u ruke bivših UDBA-ša koji su počeli vladati Hrvatskom iz sjene. Da, naravno da me zanimaju sva njihova imena jer iako Kekić kaže da su to ljudi kojima biološki ne preostaje još puno vremena, vraćam se na njegove riječi kako su upravo oni mogli zaludjeti njega i slične njemu za komunizam i Jugoslaviju toliko da budu spremni uhoditi, zatvarati, ubijati. Kekić spominje i da ti ljudi imaju djecu, što automatski asocira na nasljeđivanje novca zalivenog krvlju branitelja koji su za dom pali, ali i ideje koju su tako spremni i sposobni prenijeti.
Da je ideja Jugoslavije i komunizma još uvijek živa govore i riječi bivšeg udbaša kodnog imena Pauk koji svjedoči kako je bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić njegovog šefa otpratio na zadnje počivalište uz riječi “smrt fašizmu, sloboda narodu”.
No, Kekić je u intervjuu jasno rekao da je UDBA-i “odsvirao kraj”, nitko drugi, već hrvatski narod kada je hrabro izašao potpisati peticiju za povratak bana Jelačića na glavni zagrebački trg. U Hrvatskoj se ponovno osjeća nelagoda i strah, a ljudi su okrenuti sebi i u strahu smiju li reći ono što misle ili će ih to koštati. Naravno, sve nas, pa i mene, košta kada se založimo za svoju domovinu, ali pred narodom je tada na Jelačićevom placu ustuknula i UDBA i KOS. Narod je želio konačno slobodu. Željeli smo živjeti u slobodnoj domovini i išli smo unatoč i uprkos svemu. Želimo li svoju djecu zadržati u Hrvatskoj, gledati svoju unučad kako raste pored nas, imati priliku umrijeti s rukom u ruci naše djece moramo biti glasni barem onoliko koliko su glasni razni oni koji vičući traže da postane normalno mijenjati spol kada god to poželiš, barem onoliko glasni koliko su oni koji žele utišati glas tihe molitve na Trgu bana Jelačića. I sjetimo se da strah nije od Boga, jer Bog u Svetom pismu 365 puta poručuju “ne bojte se“.
Intervju Darka Pavičića koji je izuzetno zanimljiv i šokantan pogledajte ispod. U njemu ćete doznati imena onih koje je pratio, načine kako su djelovali i kako su ih uspijevali vrbovati, ali i tko i kada je utjecao na njegovo obraćenje.
