Cilj okruglog stola koji je organizirao Centar za hagioterapiju Split u suradnji s CHT Omiš, bio je razmijeniti iskustva stručnjaka, ali i ukazati na problem s kojima se suočavaju mladi kada je u pitanju mentalno zdravlje. Iako je upravo mentalno zdravlje još uvijek tabu tema, problem raste i neophodno je upoznati roditelje kako postoje stručnjaci koji žele i mogu pomoći, i to uz potpunu diskreciju.
Problem mentalnog zdravlja kod mladih je sve veći, na što često ukazuju nastavnici i profesori koji se vjerojatno prvi susreću s posljedicama ovog problema kod učenika. Činjenica je i da roditelji često kao noj, zabijaju glavu u pijesak pred problemom koji je očit i umjesto da potraže pomoć radije se uvjeravaju kako je s njihovim djetetom sve u redu. A, pomoći ima i to od strane stručnjaka raznih profila.
Uz Danijelu Perić Krstulović, socijalnu pedagoginju i psihoterapeutkinju na okruglom stolu je svoje viđenje problema, ali i njegovo rješenje, ispred ogranizatora, iznijela je i Ana Perišić,mag.phil. i hagioasistentica.
VEZANO: Zašto sve više mladih ima poteškoće i negativne posljedice na mentalno zdravlje?
Perišić je ukazala na potrebu razmijene informacija i iskustava među svim stručnjacima uključenim u problematiku mentalnog zdravlja mladih rekavši: “Meni je uvijek velik čovjek i onaj stručnjak koji je u stanju čuti što ima reći onaj pored njega, pa makar bio mlad i početnik.”
Ukazala je i na potrebu da se u ovu problematiku uključi zakonodavstvo, što bi, kako je rekla, “presjeklo trend koji vodi do poteškoća i posljedica na mentalno zdravlje”.
“Ako škola počne postavljati uvjete o nužnosti kontakta s roditeljima, onda će taj roditelj, možda nesvjestan da ima problem i da mora na neki način dati sebi priliku, a time i djetetu, početi raditi na sebi – mijenjati se na dobro. Time bi mu se dala prilika da čuje nekoga iz struke, ako sam ne zna da mu se može pomoći. Vrlo često ova problematika ne ulazi trajno u medijski prostor, nego samo sporadično, uslijed nekih ekstremnih primjera,” rekla je Perišić i dodala kako će se u svom predavanju osvrnuti na iskustva iz Centra za hagioterapiju, odnosno s duhovno-antropološkog područja ljudske patnje.
Agresivnost i ovisnost kao posljedica pretjerane liberalnosti
“Jedan mali podatak – završi epidemija, otvaraju se vrata institucija, dolazi naš premijer u javni prostor i daje informaciju, možda nije bio toga ni svjestan već je to zapamtio usput, ali prvo što je istaknuo bilo je da se otvaraju kladionice. Prvo što je istaknuo.
Drugo, što nam se događa s javnim prostorom u smislu EPP poruka – je li stvarno pravilo da mi ne smijemo izricati nikakve mjere po pitanju javnog medija? Je li moguće da mora biti toliko liberalan taj prostor? Mislim da ne. I ne smije.
Nedavno sam na jednoj međunarodnoj konferenciji u Zagrebu popričala s jednim psihijatrom iz Švicarske. Prošetali smo se u pauzi po gradu razgledavajući znamenitosti. S obzirom na rad s mladima, spomenula sam sportske kladionice kao jedan od velikih problema, mjesta na koja naša djeca bez kontrole ulaze. On ih je, kroz dva-tri dana brojao, i rekao mi “pa ja valjda u cijeloj Švicarskoj ne bih pobrojao ovoliko koliko sam vidio u centru Zagreba.”
To su samo neki koraci na koje imamo pravo apelirati. Imamo pravo apelirati na to kako će komunicirati naši političari u javnosti. Što mi očekujemo nakon ovakvih medijskih eskapada i ponašanja naših političara? Za ne vjerovati je što oni sebi prečesto dopuštaju. Znači, ako ništa drugo, pozvani smo ukazivati. Čovjek iz struke ima tu snagu i vi je imate. Imamo dužnost boriti se za uvažavanje, vrednovanje svake osobe, a nadasve nužnost obavljanja posla za kojeg smo osposobljeni mi iz struke, a također i političari.
Internet
Podatke koje je kolegica Danijela Perić Krstulović spomenula, pratimo i mi u programima prevencije ovisnosti i agresivnosti, gdje radimo s oko 500 djece osnovnoškolske i srednjoškolske dobi, od 7. razreda do 2. srednje. U godinu dana, naglašavam, samo u godinu dana osnovnoškolci sat duže borave na internetu, bez da uopće znamo što prate. Postavlja se ozbiljno pitanje, koji sadržaj ‘konzumiraju’?
Ako vam majka djeteta u 6. razredu osnovne škole na pitanje, pratite li vi što vam dijete radi na internetu, kaže: “ja ne smijem to kontrolirati jer bi me moja kćer pokušala istući“. Nažalost, roditelji su u postupku razvoda i postoje ozbiljni problemi u obitelji. Ja joj kažem: “mama, ali morate kontrolirati, a ako ne možete, mi smo tu da vam pomognemo, ujedno da senzibiliziramo i oca za komunikaciju te time upućujući dijete na izlaz iz tog problema“. Naglasila sam majci da nije sramota imati problem, puno je gore što se taj problem negira.
Čime se bavi Centar za hagioterapiju
Mnogi još ne znaju čime se bavimo mi u Centru. Naime, hagioterapiju kao istraživačko-terapijsku metodu utemeljio je prof. Tomislav Ivančić, hrvatski teolog i filozof. Bavi se onim područjem po kojem je čovjek prvenstveno čovjek – svrha cjelokupnog stvaranja, tj. njegovim duhovno-antropološkim područjem koje uistinu može biti oštećeno i izranjeno, i ujedno iznalazi terapijske puteve da taj isti čovjek nanovo spozna i odluči se za svoju neponovljivost te time i dragocjenost.
Čovjeka se potiče na praštanje kao put prema novom povjerenju, a ujedno mu se pomaže osvijestiti životni talent, poslanje, smisao i Izvor postojanja. Mi hagioasistenti smo ujedno i kompatibilnih struka – socijalni pedagozi, socijalni radnici, psiholozi, liječnici, nastavnici, teolozi i slično. Uz to smo uključeni u višegodišnju izobrazbu i duhovnu formaciju.
Manjak povjerenja
Povezala bih ovo s onim što je istaknula kolegica – kada roditelj sve ‘servira’ djetetu to obično rađa negativnu posljedicu jer se dijete mora pomučiti oko onoga zbog čega je stvoreno u ovaj svijet. To proizvodi radost. Dugotrajnu radost, koja nadilazi emociju.
No, ja ću se ovdje prvenstveno zadržati na onome čime se mi bavimo, a to je manjak povjerenja. Povjerenje je vjera u osobu. Ako dijete od začeća nije rado prihvaćeno i dočekano po rođenju, ujedno odgajano u lošim međuljudskim odnosima, bazična patnja je neminovna. Zbog mogućih nezdravih i bolnih međuljudskih odnosa među osobama koje su djetetu primarno darovane za suživot, u njemu s vremenom izaziva strah, ali i od novih odnosa kroz život. Psihologija i zdravstveni pogled na razvoj djeteta uvijek ističe prve tri godine, a mi idemo čak od trenutka začeća.
Naše su statistike pokazale, da se u adolescentskom vremenu dijete ‘zatvara’ za zdravi razvoj međuljudskih odnosa. U to je sada ušao i internet sa svim svojim ‘slobodama’. Mladi čovjek ima potpunu slobodu i mogućnost komunikacije s virtualnim svijetom u kojem, zapravo, ni sam ne zna s kim komunicira. A, za povjerenje je potrebna osoba – dobronamjerna osoba, a ne neka priča, ne nešto imaginarno što se iza toga krije. Znači, on kao da se, na neki način, rasplinjuje. I tu se zatvara krug. Nerijetko je na taj način ugrožen smisao ljudskog postojanja, i imamo krivu sliku o Stvoritelju. Ne možemo je prihvatiti i kidamo poveznicu s tradicijom, religioznošću i drugim,
U tom kontekstu, obično dijete povezuje strogog oca s kršćanskim Bogom i tu je nerijetko ranjena religioznost. Na koncu spoznaje – da sam vrijedio, da sam važan, da sam bitan oni bi bili uz mene. Zaključak kod djece je – ja ne vrijedim. Gdje je suština problema? Dijete počinje odbacivati samoga sebe. A, jedino koga mi imamo, imamo same sebe. Znači, ja jesam darovano biće, ali ostvarenje njega kao osobe proizlazi iz te prihvaćenosti svoje temeljne vrijednosti, dragocjenosti, originalnosti, neponovljivosti. Da bi dijete bilo u stanju vrednovati sebe, ono treba imati nekoga kao ogledalo u kojem će se ogledati. Kako će to imati ako to roditelj ne živi tako, stoga je nasušno potrebno pomagati i roditeljima.
Najveća ljudska frustracija
Potrebno je istaknuti, ove generacije žive u nekim dobrim vremenima jer su njihovi roditelji jako na njih fokusirani, imaju mogućnost i ekonomske stabilnosti, širine kvalitetnih edukacija, slobodnih aktivnosti, štošta što mnogi od nas nismo imali priliku doživjeti. Znači, svako vrijeme nosi i negativne stvarnosti i pozitivne. No ono što mi ističemo jest područje temeljne ljudske vrijednosti, temeljnog smisla, ujedno ne govorim o religioznoj pripadnosti, nego o vrednotama od kojih čovjek jeste i zbog kojih čovjek živi, koje su pak plod originalnosti njegovog života.
Mi smo upućeni jedni na druge. Čovjek nije Pale sam na svijetu, kako kaže anegdota. Znači, onoliko koliko je moj roditelj više bio svjestan sebe i svoje vrijednosti, utoliko sam ja odrastala u zdravijim okolnostima. Ukoliko se stvarala predispozicija da ja stvaram okolnosti da bi netko uz mene živio i ostvarivao se iz mojih talenata i mojih sposobnosti, utoliko smo i ja i on sretniji, više čovjek. Mi svi gubimo jer danas mnoga djeca ne ostvaruju svoje sposobnosti, stoga smo im dužni pomoći.
Epidemija popustljivog odgoja
Mladom čovjeku u momentu kad prijeđe granicu ‘neslobode’, iz onog da nagon preuzme vrijednosni sustav zbog čega čovjek živi, taj isti nagon postaje silna sila, ona traži više i više i više. I zato već djetetu treba postaviti pravila. A, tko će ta pravila postaviti? Odrasli. Epidemija popustljivog odgoja postaje problem današnjice. S druge strane najteže je dobiti roditelja. Mi iz naše prakse vidimo da puno znači kada smo s određenim edukacijama u školama, u zdravstvu, u socijalnoj skrbi, u zatvorskom sustavu. Uočili smo da je najteže dobiti roditelje. Zašto? Zato što ga je strah, a strah je manjak povjerenja.
Naš cilj ne bi smio biti, odnosno naš način komunikacije, ne bi smio biti kritika i napad, nego da sustav funkcionira tako da možemo doći među njih i ponudit im pomoć, da vide da ima izlaza. Obično kad imam priliku na roditeljskim sastancima, rijetko koja mama napusti susret, a da nije brisala suze. Znači, nama je vraćati nanovo dostojanstvo ljudskoj osobi. Nama je nanovo okretati čovjeka prema onome gdje je njegov Izvor – svake ljudske osobe. Što je to dostojanstveno u njemu? Gdje proizlazi istina o njemu? Ako je čovjek originalno i neponovljivo biće, znači da nigdje u svijetu nema nitko kao što si ti, to dijete, roditelj…, a nikad i nigdje neće ni biti. To je temeljna vrijednost.
Važnost onoga za što se čovjek odlučuje
S druge strane, mi nismo darovani jedino od naših roditelja, jer nitko nije znao, mogao i rekao baš ću sad tebe dobiti. Izvor je osoba. Stvoritelj je apsolutna ljubav, to njega odlikuje, stoga i stvorenje vrijedi. To da je apsolutna dobrota, da je apsolutni smisao, apsolutna istina o svemu bitnome, to je Izvor, Bitak svakog čovjeka. A čovjek je svjestan i samosvjestan, stoga je u mogućnosti opredijeliti se za Njega. I ako čovjeka ponovno vraćamo na tu temeljnu istinu tada ga ozdravljamo u dostojanstvu i povjerenju, jer ako si iz apsolutne dobrote stvoreno biće, zar ti možeš biti loš? I to što ti nosiš u sebi, to nitko drugi ne može ostvariti!
Uočava se da ono za što se čovjek odlučuje to upravlja njihovim životom. Današnja suvremena neuroznanost i epigenetika govore da je važno što čovjek misli, za što se odlučuje, je li govori u skladu s vrednotama – dobrotom, istinom, ljubavlju, pravednošću, ljepotom i drugim. Djeci u razredima često govorim kako moj uspjeh, moja vrijednost raste onoliko koliko njihova vrijednost raste, jer je to ‘plodno tlo’ na kojem se razvija moj talent. Čim smo u strahu već sam u manjku, ne dajem sve od sebe. To postaje moj manjak, zbog toga uskraćujem i onoga pored sebe.
Opraštanje
Naučiti ljude oprostit silno je važno. Oprostiti sebi, oprostiti onome pored sebe, nužnost je. Sto puta te netko izrani, no ako to čuvaš u sebi ti sebe razaraš. Ali, ti odlučuješ! Praštanje najprije znači povratak u moje dostojanstvo, odluka da me tuđa uvreda ne obezvrijedi. Potrebno je osvijestiti tih par bitnih stvarnosti, i često je dovoljno samo kratko vrijeme – ‘ući u praksu’, da se dogodi čudesna sloboda od uvrijeđenosti i nepovjerenja.
Ako dođeš do temeljnog izvora dostojanstva, nema tog kaznenog djela koje se ne može nadvladati. Naravno, ako se ne radi o psihičkom poremećaju. Govorim to iz iskustva vanjskog suradnika u zatvorskom sustavu. Često čujem da se teški, bolni obiteljski odnosi ne mogu nadići, ozdraviti. Ja imam iskustvo da može.
Međutim, iz iskustva ove struke, apeliram na stručne djelatnike na ‘osobni rad na sebi’. Možete posredovati samo ono što ste zdravo nadvladali. To je moje, naše dugogodišnje iskustvo. To se u našoj praksi podrazumijeva.
Nerijetko u određene pomagačke struke ulaze ljudi koji su imali vlastite određene životne patnje, Htijući pomoći sebi raspoloživi su pomagati drugima. To je pozitivno. Ali, ako nije izašao iz vlastite patnje on vrlo često, nesvjesno, postane ‘brana’ do zdravlja onima kojima treba pomoći.
Čovjek je u strahu da ne vrijedi i to je laž na koju nas zlo, kušnja, krivi odgoj često podsjeća – bježi, ne otkrivaj se, ne vrijediš … A to je laž. Uz to, čovjek negdje mora uložiti svoj talent, on je pozvan na darivanje. Stoga se može dati kad prihvati da baš on vrijedi.
Zaključak
Čovjek se ne rađa zao. Čovjek se rađa kao dobar i sposoban za dobro. No, negdje se dogodi ‘procijep’ u povezanosti čovjeka s onim temeljnim dostojanstvom i svrhom postojanja. Stoga je potrebno osposobiti mladu osobu za odluku da misli, govori, djeluje i očekuje vrednote. To ne ide ‘preko noći’, ali pozitivno iskustvo nas odraslih postaje putokaz i poticaj da se mlade osposobi za donošenje ispravnih, zdravih odluka