Kažu da kad nešto hoćeš moraš biti uporan. U Hrvatskoj smo svjedoci takvoj upornosti grupe onih koji žele probiti granice utabanih staza kojim kroče muškarci i žene od pamtivijeka, barem kada su u pitanju spolne razlike. A i kako bi drugačije kada su muškarci i žene toliko fizički različiti da nema dvojbe tko je tko.
Pokušaj Filozofskog fakulteta u Zagrebu da osnuje rodne studije digao je prašinu koja se, sudeći prema povremenim političkim istupima i medijskim člancima i intervjuima, neće tako skoro stišati. Pitanje je samo hoće li upornost manjine koja želi nametnuti svoje stavove većini dokazujući tako sebi normalnost svojih stavova, uspjeti prevladati.
Sve je krenulo od ratificiranja nesretne Istanbulske konvencije koja je podijelila spol i rod. U moje vrijeme u školi nismo baš pričali o spolnosti, a rod se razlikovao kao muški, ženski i srednji. Nikome nije padalo na pamet propitkivati je li to tako, je li to dovoljno, a kamoli bilo što mijenjati. Komunisti nisu vjerovali u Boga, ali se nisu usudili dirati u red kakav je stvorio.
No, demokracija je donijela puno sloboda, dok se još uvijek nitko ne pita za posljedice tih sloboda, a kamoli za obveze. Kotrljalo se i zakotrljalo, a dokoktrljalo do rodnih studija.
Što bi se učilo na rodnim studijima?
Moram priznati da je i mene zaintrigiralo što bi se to učilo na rodnim studijima, a nadala sam se kako ću otkriti što krije rod u sebi te sam u Globusu iščitala nekoliko stranica intervjua s Ann Oakley, utemeljicom rodne teorije.
Od naslova u kojem Oakley napominje kako je apsolutno skandalozno sprječavanje rodnih studija očekivala sam sadržaj u kome ću shvatiti što donosi program, ali i doznati što i gdje bi radili oni koji završe ovaj studij.
Objašnjenje Ann Oakley da bi se na rodnim studijima učilo “kako su kockice posložene protiv žena u društvima u kojima muškarci imaju privilegiran položaj” nije me zadovoljilo.
“Kroz rodne studije ljudi uče kako su kockice posložene protiv žena u pojedinim društvima i kulturama u kojima muškarci imaju privilegiran položaj i prava. Rezultat je, također, opća procjena načina na koji rodna nejednakost utječe na druge dimenzije nejednakosti . Rodni studiji bi, također, trebali podsjećati na važnost i povijest feminističkih borbi,” izjavila je Oakley za Globus.
Da, činjenica je da se u pojedinim zemljama žene moraju boriti za prava, nemaju pravo glasa, pravo na školovanje, pravo izabrati si muža…, ali te zemlje nemaju veze sa zemljama Europske unije, pa tako ni Hrvatske. Bi li onda završeni studenti rodnih studija, primjerice, išli u Afganistan i vodili njihove žene u borbu za svoja prava?
Oakley kaže da je feministica pa sam, za svaki slučaj, provjerila što to znači feminizam i feministice. Wikipedija kaže da je feminizam naziv za skupinu političkih pokreta kojima je cilj društvena, socijalna, politička i ekonomska ravnopravnost spolova, odnosno izjednačavanje prava žena s pravima muškaraca.
U Hrvatskoj je činjenično stanje da su žene ravnopravne s muškarcima, sviđalo se to kome ili ne. Naime, žene obavljaju sve vrste poslova koje su u stanju fizički obaviti. Muškarci u Hrvatskoj, također, obavljaju sve poslove koje je bilo nezamislivo da rade u prošlosti. Muškarac danas kuha, pere rublje, pegla, radi kao “teta” u vrtiću, odgaja djecu, presvlači im pelene, kupa ih i hrani, pa čak nerijetko susretnemo tatu na kavici koji ljulja svoju bebu u kolicima.
Sve žene koje su željele naučile voziti automobil i voze ga, rade kao vozačice tramvaja, autobusa, kamiona, vare, postavljaju pločice, liječnice su, kirurginje, direktorice, političarke, a na čelu Hrvatske imali smo i predsjednicu.
Da, problem je u tome što još uvijek žene doživljavaju seksističke poruke, a za mnoge poslove ih traže “odrađivanje” u krevetu te nerijetko trpe spolno zlostavljanje na poslu. No, ako se malo bolje raspitamo nisu ni muškarci imuni na ove oblike zlostavljanja te i oni povremeno dožive spolno zlostavljanje na poslu, ucjene, a u obitelji psihičko, ali i fizičko zlostavljanje o čemu uglavnom šute.
Što je to rod?
No, da se vratimo na tvrdnju kako je rod temeljen na znanstvenom istraživanju i dokazivanju. Što je uopće rod? Ann Oakley kaže: “Rod označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce, a to bi značilo da se svaka osoba može razvijati u skladu s vlastitim sposobnostima, interesima i osobinama, bez podjela društvenih uloga na muške i ženske.”
Ili još konkretnije: “Pod pojmom spola razumijeva se biološka razlika između ljudskih bića, dok je rod kulturna odrednica.”
U svakom slučaju za zapitati je se koliko je znanstvo istraživanje trajalo da se dođe do ovih spoznaja.
Drugim riječima, (oprostite na usporedbi) ja sam po spolu žensko i prirodno je da malu nuždu obavljam sjedeći na wc dasci, dok bi mi kulturna odrednica, odnosno rod, dozvolila da malu nuždu obavim i stojeći, samo je pitanje kako.
Prema kulturnoj odrednici, odnosno rodu, možeš poželjeti da si što god želiš, pa i paradajz, ali to ne mijenja činjenicu da nisi paradajz. Možeš i promijeniti spol, ali možeš li se zaista u cijelosti ostvariti, biti onaj spol koji želiš biti!?
Istanbulska konvencija pokrenula je u pojedincima njihove nutarnje ratove, dvojbe i muke, no treba li ova tema zasjeniti sve one teme o kojima je toliko potrebno govoriti u civiliziranom svijetu? Naime, i bez znanstvenog istraživanja znamo kako u Hrvatskoj imamo toliko siromašno zdravstvo da svako toliko moramo organizirati humanitarnu akciju za neko dijete da bi mu spasili život.
U Hrvatskoj imamo i hrpu realnih želja i potreba koje bi u trenutku zasjenile utrku za apsurdnim potrebama mijenjanja spola ili dokazivanja da su žene potlačene na rodnim studijima. Kada bi se samo osvrnuli otkrili bi koliko je potreba onih koji su ostali bez krova nad glavom uslijed potresa ili nevremena, kolike su potajne želje branitelja u kolicima da još jednom prošetaju na svojim nogama ili molitvom djece oboljele od karcinoma za još jednim danom života, igre i zagrljaja roditelja. Kada bi samo htjeli otkrili bi toliko tema koje zaslužuju biti na naslovnicama i toliko stvarnih problema koje treba riješiti. Kada bi htjeli shvatili bi i da većina ima pravo na svoje zdravlje, stavove, vjeru i temeljne vrijednosti-pravo na život.
Ann Oakley je znanstvenica koju pristalice njezine teorije roda zazivaju po drugi puta – prvi puta pred ratifikaciju Istanbulske konvencije i sada opet kada žele uvesti rodne studije. No, činjenica je i da je Oakley borbu za prava žena započela 60-tih kada je ta borba u Europi imala smisao. Danas se ta borba za prava pretvorila u borbu za izmišljanjem tko i što želimo biti jer je materijalizam donio da možemo sve, ali i dalje nije omogućio da budemo zadovoljni i sretni. A onda dolazimo i do pitanja mogu li sjedbenici Ann biti sretni na račun nesretnih, onih životno ugroženih? Možda će zazvučati grubo, ali je li moralno tražiti skupe operacije promijene spola ili druge korekcije od HZZO-a besplatno, dok jedno dijete, jedna osoba koja se bori za život, mora svoju operaciju platiti? Je li moralno vršiti pritisak na psihijatre da svojim vještačenjima potvrde potrebe za takvim operacijama, o čemu svjedoči dobar broj samih psihijatara. Nije li se sada ta “ugrožena manjina” pretvorila u “nasilničku” u toj borbi za svoja prava.A što je s pravima drugih oboljelih pacijenata, što je pravom žena koje trpe nasilje u obiteljima? Jer ne treba zanemariti ni činjenicu da je Hrvatska visoko na ljestvici po ubojstvu žena od strane njihovih partnera. Bit potpisivanja Istanbulske konvencije, upravo i je u spriječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, ali nema ni spomena roda.
Na kraju moramo podsjetiti na bolnu činjenicu koja razlikuje Hrvatsku od drugih europskih zemalja, a to je da je novonastala država prošla Domovinski rat koji je u dušama ljudi ostavio rane, a na psihi cijelih obitelji posljedice. Kako se problemi rješavaju od uzroka, a ne posljedice, možda je upravo vrijeme da se zapitamo o uzrocima cjelokupnog ponašanja i stanja hrvatske nacije.
