Tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, žene su također dale iznimno veliki doprinos. Jedna od takvih bila je i legendarna Koprivničanka Mara Bareza (25.9. 1949. – 19. 1. 2016.).
Zahvaljujući njezinim brojnim humanitarnim akcijama tijekom stvaranja slobodne, samostalne i demokratske hrvatske države, može se reći kako je bila jedna od najpopularnijih stanovnica Podravine. Žena velikog srca, s puno razumijevanja za tuđe muke, a držeći se narodne mudrosti kako „dvostruko daje onaj koji prvi daje“, Mara Bareza odmah se na početku Domovinskog rata počela baviti prikupljanjem i odvoženjem humanitarne, pa i vojne pomoći najugroženijim dijelovima naše Domovine.
Objedinjavala je prikupljanje pomoći na području Koprivnice, Križevaca, Vrbovca, Bjelovara, Varaždina, Ludbrega, Virovitice, Garešnice, Daruvara i Zagreba, i svu je tu pomoć dopremala u Osijek, Vukovar, Vinkovce, često i pod granatama i uzbunama. Prikupila je više od 250 kamiona hrane, lijekova, tisuće odora za hrvatske vojnike, na stotine tona oružja i razne druge vojne opreme. Ako tome pridodamo i svesrdnu pomoć u obnovi porušene Hrvatske, tada treba reći: humanitarnost Mare Bareze se ne zaboravlja!
A kad je prvi put, 1991., ponudila vojnu i humanitarnu pomoć Osijeku, tadašnji zapovjednik obrane Grada general Branimir Glavaš toga se i te kako dobro sjeća:
“Došla je skromno i tiho. Vani su padale granate. Pitala me je što trebamo od vojne i ine opreme? Gledao sam je u čudu. Rekao sam tek toliko, da nam dopremi što može, jer nam je sve prijeko potrebno. I nije prošlo dugo-kamioni s pomoći su počeli pristizati. U prvom kamionu uvijek je uz vozača sjedila ona! Čudo jedno što nam je sve dopremila! Baš mi je žao što barem u Osijeku nema svoju ulicu ili trg. Zaslužila je,” kazao je Glavaš te dodao da takvu hrabru ženu nije susreo tijekom čitavog rata.
O Mari Barezi, na moju inicijativu i po mojem scenariju, (režija Marijan Hodak), Hrvatska radiotelevizija (HRT) snimila je i dokumentarni film – da se ne zaboravi.
Ova iznimna humanitarka živjela je i radila u Koprivnici i Osijeku, u Belupu.
Jedini sam govorio tijekom njezina posljednjeg odlaska, s ovdašnjeg groblja. Bio sam čvrsto uvjeren da je barem Koprivnica neće tako brzo zaboraviti. Ali, kako godine idu, malo tko je više spominje. Nažalost.
