Nevjerojatnu priču vezanu za njegovu objavu na Facebooku o ratnom zločincu Zoranu Vajiću, ispričao je za Cronika.hr Nikola Kajkić.
Prije par dana Zoran Vajić nepravomoćno je osuđen na osječkom Županijskom sudu na 20 godina zatvora. Zoran Vajić bio je dio skupine okrivljenika koji su za ratni zločin protiv civila i ratnih zarobljenika u Trpinji osuđeni još 2014. na osječkom sudu. Vajić je bio nedostupan hrvatskim vlastima jer je pobjegao u Norvešku, no onda se očito opustio i otputovao malo do Francuske koja ga je izručila Hrvatskoj.
Zoran Vajić je bio pripadnik pararedarstvenih snaga odjeljenja milicije u Trpinji i kao takav sudjelovao u strijeljanju deset hrvatskih civila koji su 14. rujna 1991. nezakonito uhićeni u svojim kućama tijekom oružanog napada snaga JNA i dragovoljaca iz Srbije.
No, nisu milicajci samo sudjelovali u strijeljanju, već i u mučenju i zlostavljanju, kako fizičkom tako i psihičkom, uhićenih civila hrvatske nacionalnosti koji su na zapovjed zapovjednika Teritorijalne obrane Trpinja Steve Pantića i njegovog zamjenika Borislava Držajića zadržani u zatvoru milicije u Trpinji. Svakodnevno su tukli civile rukama, nogama i policijskim palicama po svim dijelovima tijela, tjerali ih da pjevaju četničke pjesme, a zatočene muškarce ponižavali, prisilivši da ispred zgrade milicije, pred mještanima, klečeći na koljenima pasu travu.Okrivljenik Stevo Pantić i njegov zamjenik Borislav Držajić odlučili su da se svi zatočeni civili, osim Milice Mađarević, likvidiraju, a nakon što su iz zgrade izveli civile, na Pantićev upit tko želi ići s njima na strijeljanje zarobljenika, kao pripadnici milicije, javili su se ranije osuđeni Milisav Atanacković i Zoran Vajić koji je iz stanice milicije ponio automatsku pušku.
Po povratku sa strijeljanja, Vajić je prisutnim osobama nudio da opipaju cijev njegove automatske puške hvaleći se: “Dođite vidjeti kako mi je cijev od automatske puške vruća.”
E, pa taj i takav Zoran Vajić radio je u miliciji, a nakon mirne reintegracije nastavio raditi, samo ovaj puta u hrvatskoj policiji. Nikola Kajkić i njegove kolege hrvatski policajci radili su s njim, a i s ostalim milicajcima koji su umiješani u ratne zločine. O svemu tome Kajkić je napisao:
“Zorana Vajića, pripadnika SAO milicije, sam osobno upoznao. Kako? U prosincu 1996 godine osobno sam radio s njim u TPF- u u sklopu UN operacije UNTAES u Hrvatskom podunavlju. Odradio sam s njim dvadesetak smjena u periodu 1996./1997. Sjećam se da je u prostoru autoservisa WILL u Borovo naselju bilo sjedište SOE (tada POA), a naš zadatak kao hrvatskih policajaca i pripadnika TPF-a, između ostaloga, bio je prikupiti što više informacija i ukazati ,odnosno saznati gdje se nalaze i što planiraju činiti osumnjičenici za ratni zločin na području Podunavlja za koje smo znali da su počinili ratne zločine.
Tako sam ja jednog dana tijekom 1997. godine, saznavši od Zorana Vajića, koji nas je odveo svojoj kući u Trpinju na kavu, saznao da planira pobjeći za Norvešku, a sve zbog straha da će doživjeti progon u RH zbog ratnog zločina. Otišao sam do ureda SOE (tada POA) i obavijestio ih da ga se uhapsi, budući da planira pobjeći u Norvešku. Tada mi je rečeno – NAS INTERES JE DA ONI ODU IZ RH……NE DA IH HAPSIMO.
Danas HDZ i Plenković drugačije pričaju… Ali, tako su bez odgovornosti pobjegli Cvijetin Jović, Slobodan Jović, Dragutin Stegnjaja, Đorđe Bašić i drugi. Ova dva zadnja su usput uspjela pokupiti i visoke hrvatske mirovine. Sad im možemo samo staviti soli na rep,” zaključio je Kajkić.
Kako mi je bila nevjerojatna informacija da se, unatoč tome što je vlastima bilo poznato da je Zoran Vajić uz još neke srpske milicajce, počinio ratni zločin, i unatoč tome mu je bilo dopušteno raditi u policiji, postavila sam Kajkiću pitanje kako je to bilo moguće. Odgovorio mi je da ne zna, ali mi je ispričao da su hrvatske policajce, pa i njega, Amerikanci u Budimpešti obučavali kako prikupiti podatke. Upravo stoga, Kajkić i njegove kolege imali su zadatak razgovarati s bivšim milicajcima koji su radili s njima te prikupiti informacije o njihovim namjerama, pogotovu planiranju bijega.
Nikola Kajkić shvatio je zadatak ozbiljno, no tada se pokazalo da cilj nije uhititi ih i suditi im, već ih pustiti da pobjegnu iz Hrvatske. Kada je u POI spomenuo da bježe s hrvatskim mirovinama, rečeno mu je da je to “manja šteta”.
Vremena u kojem je radio kao pripadnik TPF-a u Vukovaru i okolici, Kajkić se jako dobro sjeća, kao i dugačkih redova Srba koji su u ljeto ’97. čekali da dobiju hrvatske dokumente i reguliraju hrvatske mirovine.
“Bilo je tu puno provokacija s njihove strane,” ispričao mi je Kajkić dodajući kako su i hrvatski policajci provocirali dojučerašnje srpske milicajce donoseći hrvatsku štampu u kojoj su često njihovi ratni zločini punili stupce.