U meni se javila nekakva odvažnost, prkos da idem na hagioterapiju bez obzira na sve. Odlučila sam biti poslušna i ustrajna do kraja, baš kako me hagioasistentica poticala.
Moje iskustvo bolovanja od paranoidne shizofrenije, od ove teške i po mnogim psihijatrima neizlječive bolesti, nalikuje mi na naslov avanturističkog romana „Kroz pustinju i prašumu“. Naime, smatra se da samo trećina od ukupnog broja oboljelih uđe u takozvanu stabilnu remisiju. No brojna su tumačenja što i kako s pacijentima oboljelima od ovako teške bolesti.
Neki psihijatri savjetuju da, ako se već uđe u stabilnu remisiju, ovakvi pacijenti rade, ali smatraju da se nikako ne bi trebali vjenčati i imati djecu. Zapravo, prava je istina da se ni sami psihijatri ne snalaze s ovakvim bolesnicima. Moje je iskustvo, kroz sedam godina otkako mi je postavljena ova dijagnoza, da su pomaci vrlo mali ako se liječi samo medikamentno, čak i ako se pacijent uključi u razne radionice unutar liječenja ili psihoterapijske grupe. Čovjek se medikamentno sedira: umiri se psiha, no bolest i dalje ostaje. Čovjek se izvana čini smiren, ali zapravo vegetira i iznutra pati. Psihijatrija se bavi simptomima i njih pokušava medikamentno ukloniti, ali ne rješava korijen bolesti, a korijen je u mom slučaju bio na duhovnom području te se manifestirao kroz psihičku bolest.
Naravno, onako beskrajno bolesna, prolazeći sve to, uviđala sam da pomaka nabolje nema, čak ni uz najsuvremenije antipsihotike i to najčešće – najviše propisane doze. U jednom trenutku, uz medikamente, psihijatri su mi savjetovali i liječenje elektrošokovima. Pomaka nabolje nije bilo. Naprotiv, nakon elektrošokova počela sam patiti od razornih glavobolja i počela gubiti pamćenje. Duša se u takvim strašnim okolnostima jednostavno sakrila unutar mene, kao da je pobjegla iz mene, iz svake moje stanice i ja sam rapidno tonula u nepostojanje.
Susret s hagioterapijom
Sve se promijenilo kad sam saznala za hagioterapiju i počela primjenjivati hagioterapijske lijekove. U hagioterapiji svakodnevno sam upijala dobrotu koja proizlazi iz vječnosti, te ljubav koja me ljubi od začeća i koja jedina može ispuniti svaku moju prazninu i svaku čežnju. Punila sam se istinom, povjerenjem, dostojanstvom. Postavila sam si ciljeve i neumorno gledala u nove vizije (nastaviti fakultet, zaposliti se, udati, imati djecu).
Mislila sam zdrave misli, govorila zdrave riječi i pozitivno djelovala, kajala se i praštala te osobito vježbala sabranost. Moje stanje se počelo, mogla bih čak upotrijebiti i riječi naglo, poboljšavati. Bilo mi je i uz hagioterapiju vrlo teško, kako zbog naravi same bolesti, tako i zbog izostanka potpore oca i sestre, koji su mi se rugali što hagioterapijske naputke nosim po kući, u šetnje i gdje god bih išla. Otac mi je savjetovao da napustim te „baljezgarije“ i da idem jednom poznatom bioenergetičaru, kojeg bi on poprilično platio. No, u meni se javila nekakva odvažnost, prkos da idem na hagioterapiju bez obzira na sve. Odlučila sam biti poslušna i ustrajna do kraja, baš kako me hagioasistentica poticala. Njena nada u moje zdravlje i uspjeh nadahnjivali su me i gurali prema naprijed i na tome sam joj beskrajno zahvalna. Upravo zbog te njene uvjerljive sigurnosti danas sam supruga, majka, s diplomom fakulteta u rukama.
Bez obzira na to koliko je cesta mog života, kroz godine bolesti, bila mučna, uz hagioterapiju naučila sam da ne treba gledati u cestu, već u cilj, pa makar patnja bila tako teška da ti se čini da ideš protiv svake nade.
Gledajući sada i prakticirajući hagioterapiju, već vidim čistinu, već sam došla cilju. A to potvrđuje i psihijatar koji me prati. Obišla sam sve ove godine mnogo liječnika psihijatara. Psihijatar kod kojeg sam sada, govori mi da se u psihijatriji rađa nova struja, koji oni zovu duhovnost u psihijatriji, te su primijetili da svestrano pomaže. Medikamentno liječenje je naravno u tako teškim stanjima nužno da bi se psiha umirila i da čovjek rastresena duha sebi ili kome drugom ne našteti.
Međutim, što kad hagioterapija otvori „dovod zraka“ i čovjek se okrene dobru? Što kad čovjek počne doista „disati“ – živjeti i gledati život kao veliki dar, spoznavati ljepotu oko sebe i u sebi, kad živi po novom programu, s novim mislima i riječima? Takav čovjek tada postane čuđenje samom sebi, okolini i liječnicima.
Hagioterapiju i antropološku medicinu vidim kao revoluciju za cijelu psihijatrijsku struku i uviđam da je zapravo ta znanstvena disciplina ključ za liječenje, ali i potpuno izlječenje bolesnika oboljelih od teških psihičkih bolesti kao što je paranoidna shizofrenija.
Istinitost podataka jamči centar koji je iskustvo ustupio. Podaci poznati uredništvu.
Eksluzivno samo za Cronika.hr – Izvor: Hagio.hr