TBF je prije točno 20 godina na svom albumu Maxon Universal u pjesmi “Nostalgična” postavio pitanje: “Ima li smisla pravit dicu?”. Dvadeset godina kasnije, Glas Razuma u svojoj prvoj ikad kolumni postavlja slično pitanje: “Kako doći do toga da ima smisla pravit dicu?”. Ovo je naša zemlja, koja je kroz generacije i generacije upila hektolitre krvi, suza i znoja naših predaka. Ovo je naša zajednica. Imamo pravo živjeti sretni, sigurni i voljeti jedni druge. Ali su nas oni koji su toliko nisko da ih ne možeš niti šutnuti natjerali da zaboravimo na tu činjenicu. Vrijeme je da stvorimo doba kojeg ćemo se sjećati s osmijehom na licu, a ne knedlom u grlu i suzom u oku.
Da su Kaštela dobar i siguran grad, u kojemu se “isplati pustiti korijenje”, mišljenje je kojeg se u ovom trenutku vjerojatno samo političari “grčevito” drže. Nećemo se lagati, sirenski poziv još jednog mandata, visoke plaće, fešta, ića i pića na račun “glupog naroda”, raznoraznih putovanja, naslikavanja i rukovanja (također na račun “glupog naroda”) i najbitnije od svega – moći – teško je odbiti, a kamoli ignorirati.
S druge strane, ubojstva, pokušaji ubojstva, krađe, nasilje, poginuli u prometu, generalna nesigurnost i nepovjerenje građana nisu sastojci za napraviti slasnu pitu s neodoljivim okusom drugog mandata.
Stoga, jedina logična, racionalna, odrasla i smislena odluka je – praviti se glup i ne mijenjati apsolutno ništa. Ako se baš, baš morate pretrgnuti, onda iskoristite malo dragocjene političke energije i utjecaja da – uprete prstom u nekog drugog.
Koga? Ma nije niti bitno. One iznad sebe, one ispod sebe, one prije sebe, na isto dođe. Bitno je skinuti ljagu sa svog imena i poput igre vrućeg krumpira prebaciti ju nekom drugom, pa nek’ se snalazi.

Poznajete li osjećaj, zove se samorefleksija
“Najlakše je okriviti političare, a tko ih je doveo na vlast? A tko ih drži na vlasti nakon toliko afera? A što s novinarima koji iz dana u dan izbacuju odvratne članke u kojima romanticiziraju nasilje i sve ono što ne valja s ljudima?“, nekima od vas je vjerojatno palo na pamet.
I u pravu ste.
Na koncu konca, upravo je narod taj koji je moralno bankrotiranim kriminalcima dao ključeve svoje zemlje i s osmijehom na licu rekao “čini što želiš”.
I upravo taj isti narod voli kliknuti na što gluplje, agresivnije i nemoralnije članke, kultnih naslova kao što su “FOTO/VIDEO 18+ Poznatoj osobi x ispala sisa (NEĆETE VJEROVATI)” ili “(LUDI VIDEO) Influencer x brutalno izvrijeđao influencera y, skoro došlo do fizičkog obračuna (18+)”.
Ne treba zaboraviti ni neizbježno svađanje, pozive na nasilje i/ili prijetnje u komentarima. Nije bitna tema ni rješenje, bitno je da nečiju majku uhvati štucavica.
Dvije apsolutne istine i jedan Ivano Balić
Neki naši stariji bili su mudriji nego što smo mi, pa smo tako blagoslovljeni s dvije izreke, koje bih slobodno mogao nazvati “apsolutnim istinama”:
- “Kakva svinja, takva mast, kakav narod, takva vlast.”
- “Novinarstvo je ogledalo društva.”
Nekoć davno, u zlatnom dobu hrvatskog rukometa, jedan snimatelj je sa svojom kamerom uhvatio trenutak nedvojbeno najvećeg hrvatskog rukometaša, Ivana Balića, kako svojim suigračima “drži lekciju” za vrijeme loše odigrane utakmice.
Balić na snimci ljutito, uz pokoju psovku objašnjava kako loše igraju, što samo po sebi nije ništa značajno, no ono što je rekao na kraju me uistinu zadivilo.
“Ne radimo ništa u obrani, ne zaustavljamo, ne pravimo faulove, pička mu materina… Igramo k’o kurac, ne borimo se ništa, ništa ne radimo… Ja prvi, pa svi ostali!“
Balić u svom govoru čini ono što bi svaka osoba u Republici Hrvatskoj trebala “po defaultu” raditi – preuzima odgovornost.
“Ja prvi, pa svi ostali”
Mi smo ti koji već 30 godina puštamo vladajuće da pljačkaju, lažu i vladaju svojim carstvom jada i bijede izgrađenog na korupciji.
Mi smo ti koji već četiri godine šutimo dok nesretni ljudi još uvijek žive u kontejnerima u Banovini.
Mi smo ti koji padamo na jeftine fore političara sa svrhom zavade naroda, dok nam agresori iz Domovinskog rata kroje vlast i imaju sela u Istočnoj Slavoniji “samo za Srbe”.
Mi smo ti koji mrzimo Zagrepčane, Splićane, Riječane ili Osječane, ne smatrajući ih svojom hrvatskom braćom – iako je više od DVADESET I DVIJE TISUĆE HRVATA izgubilo život da bi uopće imali tu priliku.
Mi smo ti koji smo pohlepni i koji gledaju kako uštedjeti svaku kunu na radniku, dovodeći nas u situaciju da nam ulicama šeće najjeftinija radna snaga u obliku niskointeligentnih Nepalaca i inih Istočnjaka koji s Hrvatskom veze nikakve nemaju, ali tu su jer “manje košta radna snaga”.
Mi smo ti koji smo šutjeli dok su slavonski seljaci u suzama išli spavati, znajući da bez svinja ne mogu prehraniti vlastitu djecu.
Mi smo ti koji dajemo vrijednost nemoralnom, nasilnom i lopovskom dajući šund medijima novce svojim klikovima.
Mi smo ti koji se nismo pobunili kad su nam naglo digli cijene svega uvođenjem eura.
Mi smo ti koji samo gledamo kako nam prodaju obalu i nekretnine (koje 10 mjeseci godišnje zjape praznima!) strancima, dok mladi ljudi moraju bježati “vanka” ako misle ikad imati novaca za svoju nekretninu i osnovati obitelj.
Mi smo ti koji okrećemo glavu kad je netko drugi u problemu misleći “ma neće mene” ili “njihov problem”.
Mi smo krivi.
I dok god i mi idemo linijom manjeg otpora, perući ruke od odgovornosti, a istovremeno govoreći kako “nema smisla glasati”, isti smo kao i političari… Samo što živimo siromašni i mizerni.
I upravo mi moramo otići do ogledala i uprijeti prstom u sebe i reći da i mi snosimo odgovornost za jučerašnji divljački pohod manijaka, koji je već jednom prije 21 godine pokušao ubiti osobu, ali ga je vlast pustila na slobodu da šeta među nama i ultimativno (ponovno!) počini nešto čemu je mjesto u Mračnom dobu prije tisuću godina, a ne sada.
A što da ga onda nisu pustili na slobodu?
Vrlo je izgledno da se ništa ne bi promijenilo.
Javna je tajna da su hrvatski zatvori, kao i čitav zatvorski sustav jednostavno beskorisni.
Mnogi zaboravljaju kako je svrha zatvora rehabilitirati kriminalce kako bi mogli po izlasku iz istoga postati članovi zajednice koji nešto doprinose.
No, tužna je istina da je sustav toliko daleko od toga da teško može biti dalje. Kriminalci koji završe u zatvoru za nagradu dobiju osiguran krov nad glavom, tople obroke, priliku sprijateljiti se s drugim kriminalcima i ponešto i naučiti od njih, te, naravno, što više nabiti mišića, koristeći teretane koje zatvori imaju.
Po izlasku iz zatvora tako dobijete samo snažnijeg, žešćeg i pametnijeg kriminalca. Rehabilitacija? Da, ali kriminalna verzija rehabilitacije. Sa svim što su naučili “iza rešetaka”, ovoga ih puta vjerojatno neće uhvatiti jer nije problem počiniti kazneno djelo – problem je kad vas uhvate.
I da, isto možemo primijeniti i na političare.
P.S. Tko to sve plaća? Mi.
Sveta zemlja zvana “treba uvesti smrtnu kaznu”
Čitajući raznorazne reakcije i komentare na jučerašnji nemili događaj, nerijetko bi se pronašao netko s idejom kako počinitelja treba strijeljati, što je, u periodu vrelih glava, naišlo na odobravanje mnogih.
Osobno smatram kako je to krivi pristup stvarima, nebitno o kojem zločinu se radi.
Drakonski, Hamurabijevi zakoni funkcioniraju po principu “oko za oko, zub za zub”, što bi možda i bilo uspješno u suzbijanju određenog dijela kriminalaca, no ne svih. Bitno je razumjeti glavu najtežih kriminalaca, koja je najčešće dom psihopatije ili sociopatije, što znači da jednostavno ne razumiju da svaka akcija ima reakciju i ne razmišljaju o posljedicama.
Ubijati možete koliko želite, ali to rješava problem te individue tek nakon što se dogodi ubojstvo ili pokušaj ubojstva. Tko mora platiti svojim nedužnim životom da bi se nekoga “odstranilo”, najopasnija je igra ruskog ruleta koju prosječni građanin Republike Hrvatske mora igrati.
A i zapitajte se: Želite li živjeti u zemlji u kojoj je ubojstvo korisni alat?
Rad za opće dobro, naša zajednica i zakoni koji su beskorisni
Oni koji drže zatvorski sustav u svojim nesposobnim rukama trebali bi umjesto tapšanja kriminalaca po leđima početi razmišljati o onima oko sebe, o zajednici, te načinima na koji kriminalci mogu poboljšati zajednicu.
Trebali bi razmišljati kako natjerati osobu – koja oduzima od zajednice i uništava ju – da ju poboljša svojim djelima.
Što nas dovodi do nečeg što već imamo u Hrvatskoj, ali ne koristimo ni približno koliko bi trebali:
Koliko je zakon jadan i beskoristan, govore gotovo pa sve stavke.
Tako se iz samog Članka 55. može iščitati kako kriminalac Rad za opće dobro mora raditi jedino ako on pristane na to, a kad pristane, onda mu se smanjuje zatvorska kazna, odnosno u pitanju je trampa između određenog broja sati Rada za opće dobro i zatvorske kazne.
Ako želimo vidjeti neke konkretne promjene, onda Članak 55. treba biti pod hitno reformiran i napisan na korist zajednice.
Treba li državi jeftina radna snaga kako bi bila uređena i čista? Ne treba gledati put Nepala.
Zatvori su puni besplatne radne snage.
Nebitno o kome je riječ, političaru, tajkunu, ubojici, silovatelju, lopovu ili pedofilu – svi bi morali raditi Rad za opće dobro, bez pitanja, bez zamjene za kraću zatvorsku kaznu.
Tri godine teškog fizičkog rada, čišćenja ulica, bojanja fasada, kopanja cesti ili pruga, bez obzira na vremenske okolnosti, samo da bi zatim morali ići natrag spavati na tvrdom krevetu iza rešetaka i zatvorska kazna se više ne čini tako kratkom.
Nadodajte uz to i javnu sramotu, odnosno djecu i ostale prolaznike koji bi u prolazu gledali kriminalce u zatvoreničkim odijelima kako plaćaju danak kršenju zakona skidajući žvakaće gume s poda i kazna poprima dodatnu dimenziju.
Kriminalci bez dana radnog staža zauzvrat bi dobili radno iskustvo koje bi im se računalo kada izađu iz zatvora, te bi mogli postati korisni članovi zajednice, uz nultu stopu tolerancije pravosuđa na bilo kakvo buduće kazneno djelo.
Zajednica bi tako na koncu svega dobila čiste ulice, čiste zidove, uređena susjedstva i dnevni podsjetnik zašto se ne isplati biti kriminalac, dok bi kriminalci napokon dobili priliku za drugi rođendan i svjež početak u zajednici čiji ljudi brinu jedni za druge.
Blaženo zajednico, gdje si nestala?
S obzirom da sam jedan od onih koji je mogao samo slušati priče o ljudima “prije”, odnosno prije interneta, masovnog napuštanja sela i sličnih faktora, ne mogu vam pružiti iskustvo iz prve ruke, ali mogu iz druge ruke, prenoseći kratke crte iz prošlosti, dok je “čovjek bio čovjek”, a “susjedu si mogao kucati na vrata tražiti ga žlicu soli”.
Tako sam odrastao uz priče o “starom hrvatskom selu”, gdje se svatko ne pozdravljao, već dobro znao, družio, volio i brinuo jedan o drugome.
Izgledna je šansa da ste i vi barem jednom u životu čuli priču kako su “svi u selu išli kod nekoga gledati vijesti na televizoru – jer su ga jedino oni posjedovali”.
Priča je to koja najviše rezonira sa mnom, ali i priča koja je teško zamisliva u današnje vrijeme.
Često slušamo priče o neslavnom hrvatskom jalu, odnosno zavisti i ljubomori, gdje Hrvati ne mogu podnijeti da netko ima nešto bolje, modernije ili skuplje od njih – kao da su to uzeli novcem iz njihovog džepa.
Kako je onda moguće da u današnje vrijeme velika većina ljudi “gledaju jedni drugima u tanjur”, mrzi činjenicu da je netko uspješniji od njih i vlastite susjede namjerno odbija pozdravljati, a nekoć smo bili tu jedni za druge?
U današnje vrijeme mnogi za to krive “one koji su doselili tko zna odakle”, istovremeno ignorirajući činjenicu da im je netko “domaći” morao prodati zemljište ili nekretninu.
Ignorira se i činjenica da je – u slučaju doseljenika koji nemaju namjeru aklimatizirati se – zajednica trebala intervenirati i brinuti da do toga dođe. Pristup s “nula povjerenja” onima koji dosele u zajednicu samo tjera doseljenike da gaje iste osjećaje prema domaćima, te odbije njegovu kulturu.
Uostalom, ako je prikazana kao kultura odbijanja, nepovjerenja i netrpeljivosti, zašto bi ju prihvatili?
Zajednica počiva na leđima ljudi koji bez pogovora i bez kalkulacija čine jedni drugima dobro, počevši od najbanalnijih stvari, kao što su držanje vrata nekome tko je blizu, izgovaranje riječi “dobar dan” i “kako ste?”, pa sve do tog slavnog davanja žlice soli susjedu koji ne stigne do trgovine.
To uključuje i pružanje dobrodošlice nekom novom članu zajednice, makar ta osoba samo doselila u vašu zgradu ili kuću do vaše.
Značaj zajednice
Nemojte me krivo shvatiti, zajednica nije tu samo da se ljudi pozdravljaju i daju si sol, već je i tu da drži crtu dobrote, uređenosti i, povrh svega, ljudskosti.
Sviđalo se to nekome ili ne, kroz život ne možemo sami. Potrebna nam je zajednica, potrebni su nam ljudi. Na kraju dana, upravo su oni ti koji vam mogu spasiti život ukoliko dođe do tako grozne situacije, kao što se moglo vidjeti na jučerašnjem slučaju.
Tužno je stanje stvari i tužna je istina, ali oni koji čekaju pomoć institucija, obično ju ne dočekaju.
Heroji koji su jučer umalo vlastitu glavu izgubili zbog pomaganja unesrećenom, prostrijeljenom dečku, trebaju biti uzor svima, ali su nažalost igle u plastu sijena.
Riba smrdi od glave, istina, ali se čisti od repa.
Ako želimo promjene u društvu, ako želimo siguran, dostojan život, ako želimo napokon imati vlast koja je normalna i poštena, onda moramo početi od samih sebe, odnosno zajednice u kojoj živimo. Trebamo biti tu jedni za druge, trebamo se paziti, trebamo si pokazivati ljubav, trebamo si vjerovati, a onda će lopovi, niškoristi, nasilnici i svi njima slični bježati kao vrag od tamjana u neke druge jadne zemlje bezakonja, gdje mogu puniti medijske naslovnice i bogatiti se na tuđoj nesreći.
Trebamo postati zemlja koja razmišlja kao zajednica, a ne kao jedinke koje mrze sve oko sebe, odnosno one koji nisu oni. Hrvati smo, jadni smo, malo nas je, ali snažni možemo biti jedino i isključivo ako se budemo držali zajedno. Kao nekoć u doba agresije na našu zemlju. A političari ne mare za nas. Desni, centralni ili lijevi, ne mare za nas.
Vrijeme je da sitnim promjenama sebe i zajednice oko nas, korak po korak, makar trebalo deset godina, nanovo izgradimo ovu Lijepu našu, koja na izdisaju samo čeka tko će se smilovati i isključiti ju s aparata.
Vrijeme je da u njoj, ako ne mi, barem sigurno i sretno žive naša djeca.
Jer dobrota je posaditi stablo u čijoj sjeni nikad nećete moći uživati.