33 godine su prošle u kojima su svečano obilježene obljetnice od pogibije 12-torice hrvatskih redarstvenika. Godine su prošle, a istina do danas nije izašla na vidjelo dana. I ne samo to, spomenik 12-torici redarstvenika mora čuvati policija jer ga stanovnici Borova sela, inače, zaliju voskom ili oblijepe žvakaćama, dok se njihov vojvoda, četnik Šoškočanin kočoperi na svom spomeniku kojem Hrvati ne smiju ni prići i bez čuvanja. Na današnji dan stanovnici Borova sela, svi odreda Srbi, zatvore se u svoje kuće. Od isprike ili izraza žaljenja ni slovo ž. A, što se točno dogodilo tog kobnog dana, kako su hrvatski redarstvenici upali u klopku i tko je sudjelovao na sastanku na kojem se krojio plan o krvavom danu, eksluzivno za Croniku ispričao je jedan od redarstvenika koji je taj dan ranjen ležao pored mrtvog kolege, Zlatko Ereš.
Danas je točno 33 godine od kada su zaplakale slavonske majke za svojih 12 sinova. Zaplakale za nevinom mladošću namamljenom u klopku skovanu za stolom za kojim su sjedile četničke glave i jedna glava koja tamo nije pripadala. Zlatko Ereš bio je jedan od hrvatskih redarstvenika koji je tog dana ležao ranjen na travi pored mrtvog kolege i razmišljao izgleda li tako kada se bliži smrt. Vinkovčanin, duhovit i pun optimizma, prošao je pakao, ali i danas kada živi daleko od svojih rodnih Vinkovaca zadržao je slavonski naglasak i humor svojstvem samo ovom kraju.
Dugo se dvoumio bi li javno izgovorio ime čovjeka koji je sjedio za stolom i dogovarao klopku koja je trebala iza sebe ostaviti potoke krvi nevine mladosti, a onda je rekao: “Ne smijemo štiti izdajnike. Piši.”
Ereš danas nije išao na obljetnicu, a kada ode stane sa strane zajedno s preživjelim kolegama i prijateljima gledajući kako Bosak, daje intervjue tvrdeći da je taj dan bio u Borovu selu, iako je upravo taj dan bio daleko.
Zlatko, ti si bio među redarstvenicima koji su išli u Borovo Selo na današnji dan osloboditi dvojicu zarobljenih policajaca?
Bio sam u prvom autu koji je ušao u Borovo Selo. Nisam ja išao prvi, već nisam znao da će to biti prvi auto.(smije se) Takav je bio raspored kad smo kretali. Mi smo bili specijalna jedinica, pa smo bili u vukovarskoj postaji. Svaki vod je čuvao po mjesec dana vukovarsku Policijsku postaju da je ne bi preuzeli četnici. Mjesec dana i onda se vratiš u Vinkovce, a drugi vod čuva mjesec dana. I nama je baš taj dan, drugog, trebala biti smjena, ali prvog navečer se to dogodilo i navečer su došli policajci iz Osijeka s autom što se probio preko barikada. Bili su njih četvero s dva auta. Dvojica su došli kod nas s autom koji je bio sav izrešetan, a njima ništa. A, dva policajca su ostala zarobljena u Borovu Selu.
Ta četvorica redarstvenika su išli iz Osijeka preko Dalja i Borovog Sela za Vukovar. A, zašto tim putem? Mi smo ih pitali ‘zašto ste vi dolazili s te strane, mogli ste doći s ove strane iz Osijeka u Vukovar’. Odgovorili su nam “tako su nam rekli”. Znaš što ću ja tebi reći? To je sve bila namještaljka. Mi smo to kasnije analizirali i saznali iz nekih krugova. Saznali smo kasnije i sa srpske strane i s ovih i onih strana. Raspitivali smo se, izginuli su nam ljudi, pa smo se raspitivali zašto, kako…, i sve saznali. Ipak smo mi bili u policiji. Bez veze izginuli ljudi.
Uglavnom, da se vratim na taj nemili događaj. Znali smo odmah da će biti generalna frka. Došao je načelnik i rekao nam da je ujutro sastanak na koji će doći načelnik naše uprave i načelnik Reihl-Kir iz osječke uprave. Spavali smo u podrumu policijske postaje. Ujutro na sastanku nam je naš načelnik rekao da krećemo u 12 sati da oslobodimo ovu dvojicu policajaca iz Osijeka, uhitit Šoškočanina i te četnike.
Uglavnom, on to nama opisuje i mi sad spremamo oružje, pištolje, rezervne okvire, puške, kopčamo si pancirke, pripremamo zavoje i sve što treba kad ideš u neku borbu. Još smo jedan drugom kopčali pancirke da su nam spojevi dobro spojeni, one šarene, teške. Iako to meni nije baš poslužilo. Oko pola dvanaest smo izašli u dvorište i načelnik nam je rekao da će nam doći iz Vinkovaca, iz baze, pomoć. Nas je bilo trideset i nešto i došlo je još deset iz Vinkovaca, iz drugog voda.
Mi smo se postrojili tu u dvorištu, nas četrdeset i nešto i stoje 2 Land rovera i onaj plavi, dugački Opel, policijski. I tu su sad bili načelnici Bošnjak i Reihl-Kir i sjećam se da je Reihl-Kir rekao “pobijte sve, je.. mi se, a on je kao bio veliki mirotvorac, kaže on nama “pobijte sve, samo mi dovedite Šoškočanina živog”. Mi gledamo i šutimo. I uglavnom kada smo počeli raspoređivati se u aute, rekli smo si međusobno kako civile nećemo dirati. Stvarno smo se držali toga, policija smo. Tko nije naoružan, zaštita i tako to.
I tu mi sjedamo u aute i Mile Privelić iz Ivankova kaže meni ‘ajmo u ovaj Opel. I nas četvorica sjednemo u Opel, a ovi dečki iza nas se utrpaju u te đipove. Vani je bio jedan autobus, a drugi još nije stigao. Onaj višak što nije mogao stati u automobile će doći autobusima. Otprilike njih pola. Podne i mi krećemo. Opel ide prvi i ja kažem, ‘gdje ćemo mi prvi, ja mislio mi zadnji, a mi prvi idemo’. Još se mi šalimo u autu. Mi se šalimo, a vozači voze brzo prema Borovu selu. Unutra u autu je tijesno – imamo pancirke, imamo puške, imamo pištolje, imamo šljemove, punu opremu. Držali smo puške uspravno.
I ulazimo u Borovo selo, a trebamo doći do centra do Mjesne zajednice i ambulante. Otprilike preko 2 kilometra od ulaza u selo. I sad mi idemo, a nema barikada, Mi smo išli gledati noću i bile su barikade. Oni maknuli barikade sa strane. I mi sad kužimo da nešto nije u redu. Kažem im ‘dečki barikade su maknuli, nešto ne štima’. A, selo prazno kao da je selo duhova. Prazno selo, nigdje nikoga. I netko kaže ‘ovdje nema nikog živog’. A, mi jurimo, jurimo i naš vozač kaže ‘dečki ovdje nešto smrdi, stavite vi metak u cijev puške. U pištoljima je već metak u cijevi i mi stavimo i metak u cijev puške i držimo i dalje puške uspravno. On brzo vozi i iza nas ova dva đipa, a autobus iza nas kasni možda 500 metara i više. On je sporiji.
Dolazimo mi do centra gdje je Mjesna zajednica i ambulanta i vidimo stražu. Kažem vozaču ‘prođi ih 20-30 metara da stignemo izaći. Prođi ih’!. Kad smo došli blizu njih, on na kočnicu i mi stanemo točno pred njih. Meni s desne strane – on gleda u mene, ja gledam u njega. Njih pet na straži.
Četnici?
Civili su bili, ali su bili naoružani automatskim puškama. Imali su i pištolje, imali su svu opremu, ali su bili u civilu. Ako su civili i naoružani onda su teroristi, znaš. Uglavno, tu smo mi stali, đip ide metar iza nas i drugi isto tako iza njega. Autobus je još par stotina metara daleko. I tu počinje paljba. Mi se izvlačimo na suprotna vrata. Ovaj što je gledao u mene opalio je rafalom po autu, ali me nije pogodio ni jedan. Mi smo se izvukli na drugu stranu auta, digli se, otvorili vatru. Iz đipa iza nas isto i odmah ih poskidamo pet. Oni leže i akcija sad ide dalje. Akcija je bila da jedna desetina ulazi. Cigo Andabak je vodio desetinu koja ulazi unutra, ja ostajem s ovih deset vani.
Ulaze u tu Mjesnu zajednicu?
Da, u Mjesnu zajednicu. I kažem ti, mi tu stražu srežemo, a naši trče unutra. To se ništa ni ne gleda, ima li koga ili nema, panika je jer već ima puno mrtvih. Ja stojim na ćošku kuće koja je malo uvučena i gledam kako naši ulaze unutra. Čuje se vrištanje, ali još uvijek nema paljbe. I ja sad gledam lijevo i gledam tamo gdje su naši iz đipa iskočili, još ovaj jedan vadi iz bunkera đipa RPG, raketni ručni bacač, autobus stao 300-400 metara dalje i naši izlaze i trče prema nama.
I kad je onda počela paljba – to je bilo strašno. Čim sam ozdravio, nakon mjesec i pol dana, vratio sam se u jedinicu borit se, bio opet na svim položajima za Vukovar i dalje, ali ovakvu paljbu nikad nisam doživio. Bila je strašna paljba.
Je li ih predvodio Šoškočanin?
To su predvodili specijalci iz Srbije. Oni su dan prije došli. Došli su niški specijalci iz Srbije, presvukli se u civile… Naši su počeli padat ko snoplje. Znaš kad je na tom dijelu od, recimo, sto metara dužnih bilo 20 ranjenih i 11 mrtvih. Na tom potezu od tih 100 metara.
Načelnik Bošnjak je ubijen na početku sela. On je na početku sela, kada su nam dolazili u pomoć nakon 2-3 sata, ubijen snajperom. Njega su valjda čekali. Samo njega su tamo ubili, snajperom ga pogodili u glavu. Uglavnom, bila je strašna borba. Pucaš po krovovima, pucaš gdje stigneš – bilo ih je na sve strane. Da ne pretjeram, bilo ih je barem 100.
A, vi na cesti nezaštićeni?
A mi – ovi su jedni u Mjesnoj zajednici, ovi su drugi utrčali u prvu kuću do te Mjesne zajednice, a ja sam stajao na ćošku te kuće i mislio sam, ovi neki leže ranjeni, neki mrtvi i mislim si ne možemo svi sad unutra ići. Ovi će ostati sami vani. I ja tako ostanem vani. Stojiš i pucaš na njih gdje god ih vidiš. I vidim njih tri-četiri ulaze u Reno 4 crveni, sjećam se, i guraju puške kroz prozor i kreću prema nama. Mi gledamo, koji luđaci, a oni se spremaju pucati po nama. Kao iz filmova. Kad su došli na jedno 70-80 metara nas dvojica-trojica opalimo paljbu po njima i on samo skrene s cete i ostane tamo.
Bilo je strašno. Bacale su se bombe, pucalo se… a ovaj naš uzeo ručni bacač, uzeo trubu, a rakete ostavio u đipu. To je trajalo jedno dva sata, možda i više. Naši su skoro svi popadali vani, ili su bili izranjavani ili mrtvi. Naši su uvukli unutra u kuću jednog i onda je umro u kući, dvojicu su zarobili četnici i odvukli ih preko ceste. Ustvari, oni su se predali. Ja i ovaj pokojni Perica ostali sami živi vani. Još dvojica sa strane me zovu ‘joj Ereš pogođen sam’. Ja im kažem šutite i uvucite se u kuću iza nas, tu su naši. To je travnjak od možda 3 metra od ceste i staza i uđeš u kuću. Nas dvojica nastavljamo pucati, mijenjemo okvire, pucamo, a njih dvojicu više ne čujemo. I sad ja mislim da su se nekako podvezali, pogledam ih, a oni umrli.
Perica meni kaže, ‘joj Ereš sve će nas poubijati’. Ja mu kažem, onako malo kroz zajebanciju, ‘izgleda da hoće, ajde se uvuci u kuću iza nas, tu su naši’. Računam što ćemo nas dvojica sami vani, idemo u zaklon. I on krene puzati, a ja krenem za njim. Gledaš prijeko i pomalo pucaš i puzim ja, sve se odbacuješ nekako s jednom rukom i odjednom udarim u njega. Taman da ću mu reći ‘brže ajde’, kad ja pogledam, ono vizir razbijen, a on dobio pogodak u oko, a ovo drugo mu oko ispalo van. Ja gledam, ode Perica, a nisam ni čuo kad je poginuo.
Gledam, neću sad preskakati preko njega, mrtav je, griota, otpuzat ću oko njega. I dignem se malo na koljena da nanišanim puškom na jednog što nam je mitraljezom “garonjom” raskidao sve aute, i dobijem pogodak u desnu lopaticu, s leđa. To je bilo kao da me netko udario s velikim čekićem. Pogodio me je četnik iz kuće do ove u kojoj su bili naši. Vjerojatno me ciljao u glavu. Ispočetka me nije bolilo. Krv mi je probila pancirku. Pucao sam dok sam mogao, a onda sam osjetio kako mi se desna ruka ukočila. Polako mi se ukočila cijela desna strana. Pušku držim i ne mogu više ništa, a meci zuje iznad glava kao tisuću pčela. Ležim i osjećam kako pomalo gubim snagu. Iskrvario sam. Brzo krvariš, velika je rana. Rana mi je bila pedalj velika. Probijena mi je bila lopatica. Pukla. Metak se kroz pancirku razdvojio na dva dijela i iskidao me cijelog po leđima.
Ostanem ležati pokraj Perice. Vidim da mi nije dobro i mislim ‘tu ću malo ležati dok se malo oporavim, pa ću onda otpuzati’, ali ništa od toga. Počela je i neka kišica padati. Čujem da se borba i dalje odvija, ali već sam izgubio puno krvi i već sam bio izgubio vid. Više nisam ništa vidio. Gledaš, a sve ti bijelo. Samo čujem. I onda sam padao u nesvijest i budio se. Mislim da sam bio pogođen oko pola tri, a izvukli su me negdje poslije pet. JNA je došla s tenkovima i prekinula paljbu.
A, ovi iz kuća?
Kasnije smo mi došli na tu priču i pitao sam ih ‘šta me niste izvukli’. Onako kroz šalu. Rekli su mi, ‘mi smo vidjeli kad si ti bio ranjen, netko je u kući rekao eno Ereš je pogođen, onda su oni gledali hoćemo ići po njega, pa je netko rekao pa nemoj, on je već mrtav’. I onda ajde doviđenja (smije se). Uglavnom, tamo negdje poslije 5 sam čuo u daljini tenkove. I prođu oni pored nas, pa odu tamo i okrenu se. Govori ovaj na megafon, to neću nikad zaboraviti: “Ovdje kapetan JNA, prekinite vatru”. Viče stalno ‘prekinite vatru, prekinite vatru’. Kad oni prođu, ovi opet zapucaju. Naši stanu, ali četnici i dalje pucaju. I moram reći, tu nema laganja, onda je taj kapetan rekao četnicima “građani prekinite vatru, jer ćemo otvoriti vatru na vas”.
Kada su na kraju prekinuli pucati, došla su kola Hitne pomoći i došao je dr. Karlić iz Vinkovaca, a s njim bolničar Zulumović, Zulum. Ja ne vidim ništa, sve mi je bijelo, jezik mi je natekao u ustima i ne mogu ni pričati, ali čujem kako prolaze i govore ‘i ovaj mrtav, i ovaj je mrtav, ovdje su svi mrtvi isto, ajmo dalje ovdje su svi mrvi’. Ja mislim, proći će pokraj mene i kako mi je jedna ruka bila u laktu savijena prema gore, nekako stisnem šaku. Joj, kaže, tu se jedan miče, i dođu do mene. Dođu Karlić i taj Zulumović. Ja i Zulumović se poznamo još iz vremena kad smo bili dečki, iz grada. I on meni kaže ‘Ereš jesi to ti’? Ja onako samo trepnem.
I oni mene hoće staviti na nosila, ali tu dolazi Šoškočanin, hvata Karlića i kaže mu ‘makni se, taj je naš’. I vuče Karlića za kosu, tako je Karlić kasnije pričao. Ja osjetim da me pipa po futroli i uzima mi pušku, a futrola mi prazna. Pištolj mi stoji u prednjem džepu pancirke. I Šoškočanin njima kaže da me odnesu u dvorište, a Karlić mu kaže ‘nemojte, on je pogođen u kralježnicu, on je do Vukovara mrtav’. Ja sam mislio stvarno, jer sam se već bio ukočio. Mislim, kud sad gotov, a došla pomoć. Uglavnom, oni su mene stavili na nosili i unijeli u vozilo Hitne pomoći, a ja sam stavio bombu u džepove od hlača i pripremio je, ispravio osigurač da je mogu brže aktivirati. Karlić mi viče ‘mrtav si, mrtav’. Ja sad kužim da se trebam praviti mrtav. Četnici su pregledavali kola Hitne pomoći i tko je živ vade ga. Kaže Karlić ‘ovdje imamo ovog mrtvoga i oni zalupe vrata. I ulazi Zulumović i počima mi rezat pancirku, a ja govorim ‘nemoj, bomba, noga, bomba’. I on skuži i napipa je, uzme i u vožnji otvori vrata i baci je van. Odvezli su me u Vukovar na operaciju i to ti je ukratko to.
Što je bilo s ovima koji su bili u autobusima? Njih su masakrirali? Kažu da se jedan sakrio pod sjedalo od straha?
Ma ne! Ta dvanaestorica smo mi. To su bili svi što su kod nas poginuli, ne u autobusu. Oni su bili iza nas. Neki su izašli iz autobusa i trčali prema nama, neki su ranjeni u autobusu jer je počela paljba i po njima. Neki su utrčali u kafić i zarobili tamo nekoga.
Zašto se priča da su ih masakrirali u autobusu?
Lažu. Ja kažem da lažu. Ako ćemo govoriti iskreno, govorit ćemo iskreno. Ja tebi govorim iskreno, ti si naša, razumiješ. Bio je ranjen jedan iz Jarmine u ruku u autobusu i ne znam je li još jedan. Uglavnom, ovi samnom su ti koji su poginuli, osim Bošnjaka.
I Culej je bio s tobom?
Da, i Culej je bio samnom. Nije ni jedan koji je poginuo bio u autobusu. A, drugi autobus nije ni došao do nas. Hralu su odvukli u kuću, Čatića su odvukli u dvorište, zarobili ga i ubili ga tamo. Udarali su ga kolcem po šljemu dok nisu razbili sve i dok nije umro.
Znači, vas je spasila JNA?
JNA je prekinula borbu. Naši su preko veze zvali pomoć odmah nakon sat-dva. Rekli su ‘nama je puno ljudi mrtvih i puno ranjenih, šaljite nam pomoć’. Iz postaje su im javili da nam ne mogu pomoći. Rekli su ‘može vam pomoći samo Bog’. Točno su tako rekli, ‘mi vam ne možemo pomoći’. Da je borba duže potrajala ne bi nam bilo pomoći. Cijelo selo, 7-8 tisuća ljudi, a sve četnici.
Ono što se tiče masakra, klali su, to su priče. Je li znaš zašti su tako pričali? To je tako izgledalo jer rane kad te pogodi metak budu strašne. Ovisi o kutu pogotka.
Kako su na kraju izašli ovi što su bili u kući
Ovima što su bili u kući iz JNA su rekli da će ih izvesti u transporteru, ali da moraju predati oružje. Dečki nisu htjeli položiti oružje, rekli su ‘nećemo položiliti oružje, ako ćete nas izvesti ovako, ako nećete mi oružje ne damo’. I uspjeli su se dogovoriti. Ugurali su ih u transporter.
Kad su ih smjestili u transporter došao je Šoškočanin i rekao ‘dajte da ja vidim te ustaše koji su se usudili doći u srpsko selo i nas napasti. On je došao na ulaz u transporter i gledao u njih. Pokupili su i mrtve i ranjene. 21 ranjen i 12 mrtvih, znaš ti što je to!? 11 mrtvih kod nas u centru. To je strašno bilo.
I kad ste poslije istraživali, tko je stajao iza namještaljke?
Sad ću ti ja reći. Ja sam prije rata imao prijatelja Srbina (redakciji poznati podatci). On je bio vojvoda u svom selu, ali nikome ništa nije napravio nažao. Rekao mi je poslije da je zvao moju ženu kako bi je upozorio da ne idem u Borovo selo jer će biti puno mrtvih. Znao je da sam ja u specijalnoj policiji. Kada sam ga pitao kako je on to mogao znati, rekao mi je da je i jedan naš čovjek sudjelovao na sastanku. Kada sam ga pitao tko je to bio s naše strane rekao mi je da će mi reći, ali ne preko telefona. Kada smo se prvi puta vidjeli, poslije mirne reintegracije, ponovio mi je da je sve to bilo planirano – da ih se zarobi, da bi mi pokrenuli akciju. Kaže, s vaše strane je bio Slavko Degoricije na sastanku. Pitao sam ga ‘kako ti to znaš’, a on mi je odgovorio ‘zato što sam i ja bio na tom sastanku.
Moj bratić iz Osijeka, koji je bio isto u ratu s nama, poslije je prešao raditi u tajnu službu. Nazvao sam ga i rekao mu to. U to vrijeme je bio višepozicioniran uz Karamarka. Došao je kod mene u Opatiju i tražio da taj moj prijatelj sve to ispriča njemu i njegovim kolegama. Pristao je i sve im je ispričao o tom sastanku, a usput im dao i još neke informacije. Moj bratić je sve to napisao i predao Karamarku koji je sve predao Mesiću, koji je tek postao predsjednik. Mesić je rekao kako još nije vrijeme za to. Ljudi izginuše, a krivci nisu kažnjeni.
