Hrvatska država se treba i mora pobrinuti da svetinje iz hrvatskog obrambenog Domovinskog rata imaju zasluženo mjesto, a ne da nam je važnije graditi nekakve tzv. srpske kulturne centre ili pak obnavljati partizansko-komunistička obilježja. Prestanimo tražiti po euro za Bleiburg i Bleiburšku tragediju, već „natjerajmo“ državne institucije da one budu te koje će financirati istinske hrvatske povijesne vrijednosti.
U Zagrebu je nedavno održan Međunarodno znanstveni simpozij „Kultura sjećanja na ratne i poratne žrtve Bleiburške tragedije i križnog puta hrvatskog naroda“, na kojem se uz ostalo ukazalo da još ni izdaleka nismo riješili prošlost, tim prije što se moglo čuti da ovo krvavo polje, Križni putovi i masa partizansko-komunističkih zločina, bez suda i suđenja, učinjenih nakon završetka II svjetskog rata, nisu dobili svoj epilog na sudu, odnosno da za ova zlodjela još nitko nije kažnjen. (Kad će?)
Međutim, iako je skup održan pod visokim pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, pojedini članovi Počasnog bleiburškog voda uputili su apel građanima za pomoć, prije svega, oko očuvanja Bleiburškog polja, mjesta gdje su učinjeni brojni partizanski zločini, i gdje se svake godine okupljalo mnogo ljudi, odajući počast stradalim Hrvatima, ali i ne samo njima.
E, sad. Zbog čega bi se trebali skupljati milodari za hrvatska svetišta? To čine malo koje zemlje, jer su takve stvari u prvom redu stvar – države.
Slično je bilo i s obnovom Vukovarskog vodotornja, ratnog simbola Vukovara. I tada su građani i institucije morale priskočiti u pomoć da se vodotoranj renovira, jer bez te pomoći i dalje bi to bila i ostala tek jedna od ruševina ovoga grada – heroja.
Hrvatska država se treba i mora pobrinuti da svetinje iz hrvatskog obrambenog Domovinskog rata imaju zasluženo mjesto, a ne da nam je važnije graditi nekakve tzv. srpske kulturne centre ili pak obnavljati partizansko-komunistička obilježja.
Također je važno, što neprestano naglašavamo, i dalje pronalaziti ratne zločince.
Srbi koji žive u Hrvatskoj, na čelu s udrugom Milorada Pupovca, jako dobro znaju gdje su pokopani nestali Hrvati, ali – šute. A mi ih i bez obzira na to pomažemo čak i više nego to i zaslužuju. Uz ostalo, srpski i ini tzv. kulturni objekti koji niču diljem Hrvatske ne grade se „euro po euro“ već za njih država otvara „kesu“ koliko treba.
Stoga, prestanimo tražiti po euro za Bleiburg i Bleiburšku tragediju, već „natjerajmo“ državne institucije da one budu te koje će financirati istinske hrvatske povijesne vrijednosti.
Ljudi će i dalje dolaziti na Bleiburško polje, bez obzira što o tome misle Austrijanci, i odavati počast nevino stradalim Hrvatima, i ne samo njima, ali neprestano će „visjeti“ pitanja poput: zašto se posmrtni ostaci Hrvata ne ekshumiraju diljem Slovenije i dostojno pokopaju u svojoj Domovini, a bit će i pitanja- gdje su Titovi ratni i ini zločinci?
Pored toga, u Hrvatskoj se nalazi i mnogo mjesta poput Maceljske šume, gdje su partizani učinili brojne zločine, ali to i takva područja nisu ni zaštićena!
Nije istina da svijet zanima samo Jasenovac. Zanimaju ih i zločini partizana u bivšoj Jugoslaviji, koju danas “posprdno“ nazivaju „regionom“.Stječe se dojam da se zločine, poglavito one nakon II. svjetskog rata ne želi istinski prikazati, pa ispada da ih nije bilo ili ih je bilo malo.
Sada su u „naletu“ ekstremno lijevi tzv. povjesničari, poput Klasića ili Goldsteina, koji bi i štafetu nosili mrtvom Titi i koji neprestano lažu i obmanjuju hrvatsku javnost. U pozadini njihova djelovanja je pokušaj političke diskvalifikacije pojedinih komemoracija i njihovo dovođenje pod upitnik u smislu zakonske osnove.
18. studenoga ponovno će se okupiti brojni Hrvati u Vukovaru i Škabrnji.
Kad prođe taj dan ili ti dani, ništa se slično do iduće komemoracije neće dogoditi, jer za dobar dio ljudi je bitan samo taj 18-ti, dok za one koji su izgubili svoje najmilije, važni su -svi dani u godini, a kako vrijeme ide njima je sve teže, kad vide što se događa u državi za koju je oko 15 tisuća Hrvata položilo svoje živote.
