Kada vidim Anku Mrak Taritaš spusti mi se mrak. Slušam je danas kako se na prosvjednom skupu u Zagrebu hvali obnovom Gunje. Kažu “koliko god tražili pogreške” u obnovi nitko ih nije našao. A, obnova Gunje puna je pogrešaka.
Ovo je moja priča koju ću vam ispričati, iako nije uobičajeno da novinar priča svoju priču. Ali, zar upravo te proživljene priče nisu one najautentičnije. Iza njih stojiš jer si ih proživio, borio se da ih promijeniš i prolio tko zna koliko suza od bijesa i nemoći.
Moja priča započinje u Gunji. U Gunji se rodila moja baka, njena mama, njena baka, baka njene bake i tako sve od kada su Gunjančani postali graničari na Savi. Ime je, kažu dobila po dunjama koje u tom velikom, pitomom selu zovu gunje. Sjećam se njihovog mirisa s bakinih ormara i okusa u kompotu koji sam navečer zajedno jele. Uzela me je mojim roditeljima s nepunih 9 mjeseci kada je umro moj dida, odgojila i naučila vrijednostima koje se danas sve više odbacuju.
Rasla sam uz moju baku i tri ujaka u Gunji i upravo tu proživjela najljepše godine svog života. Sjećam se specifičnosti stanovništva koje se jedino u tom selu miješalo sa svih strana – domicilni Gunjančani kao moja baka, Hrvati iz BiH, Bošnjaci i Srbi. Nije to bilo čudno zbog granice na Savi koja se na užas svih nas izlila i uništila onu moju dragu Gunju koje više nema.
Živjeli smo u ulici u kojoj je uvijek bilo zanimljivo. Naime, uz par doseljenika iz obližnjih sela iz BiH jednostavno nikada nije bilo dosadno. Povod za svađe između sebe lako su pronalazili, a te svađe prelazile su u čupanje “dasaka iz tarabe” s kojima su se onda tukli, lomili si ruke i noge i na kraju završavali u bolnicama i sudnicama. Srbi su, za razliku od njih, odlučili biti posvađani s cijelom ulicom i obilazili smo se u velikom luku. Na kraju te duge ulice bile su njive, a onda je započimalo naselje u kojima su živjeli na svoj način muslimani.
Kao djetetu bilo mi je zanimljivo zaviriti u njihove kuće gdje su starije žene u dimijama sjedile prekriženih nogu i pušile ili gledati kako cijela obitelj sjedi na podu prekriženih nogu uz veliku okruglu “tepsiju” i svi zajedno kidaju rukama komade bureka koje potom umaču u vrhnje u zdjelici. Bila su tri takva naselja, u kojima su živjeli odvojeno od nas ostalih, iako su njihova djeca išla u istu školu, istom zubaru, a njihovi očevi radili u gunjanskoj Stolariji gdje je i moj ujak pravio namještaj ili u Šumariji. Svojim odabirom getoizirali su se i nitko nikome nije pravio probleme. Jedini problemi nastupili bi kada bi neka od naših djevojaka pobjegla za muslimana, nakon čega bi je se obitelj odrekla.
Bila su to zanimljiva vremena, od kojih najviše pamtim miris đurđica koje su rasle uz bakinu kuću i velikog bijelog jasmina koji je širio prekrasan miris. Još uvijek kada zatvorim oči vidim se kako s bakom berem latice ruža od kojih je kuhala sok i osjetim kako miriše bagrem. Sve to Anka Mrak Taritaš nije mi uspjela oduzeti, iako je mojim ujacima i meni otela kuću. Na njoj još uvijek piše: “ovo je bila najljepša kuća u Gunji, obnovite je”. Ne, natpis nismo stavili moja dva, sada pokojna ujaka, i ja već Bošnjak koji je tu, nekad najljepšu kuću koju je okruživalo cvijeće na 700 kvadrata dvorišnog prostora, kupio za nevjerojatnih 15.000 eura.
Sve je počelo umiranjem
Prva je umrla moja baka, a onda moja majka, pa najstariji ujak iza kojeg je ostala kuća koju smo naslijedili moja dva, sada pokojna ujaka i ja. A, onda je umrla Gunja. Prekrila ju je Sava.
Nakon što se Sava povukla u Gunju je stigla Anka Mrak Taritaš i donijela hrpu obećanja. Nismo sumnjali sve dok nije izašla s informacijom da će obnoviti kuće samo onima koji su prijavljeni u Gunji. Tada je nastala zanimljiva situacija i za nas i za mnoge druge generacijama stare Gunjančane.
Svi troje bili smo prijavljeni svatko na svojoj adresi, tamo gdje smo živjeli u trenutku kada smo naslijedili kuću, netom pred poplavu. Dok smo stariji ujak i ja živjeli daleko od Gunje, najmlađi ujak ostao je u Vinkovcima i svaki vikend obavezno provodio u Gunji. No, za razliku od hrpe Bošnjaka iz Brčkog i okolnih sela, koji su se nakon Domovinskog rata prijavljivali kod rodbine zbog hrvatske domovnice, ni moj ujak nije bio prijavljen u Gunji. Osobnu iz Gunje imao je samo ujak koji je umro i ostavio nam nasljedstvo koje nam je potom oduzela Anka Mrak Taritaš.
I dok sam se borila kroz šumu propisa koje je postavila Taritaš, upoznavala sam sve više Gunjančana koji su živjeli u drugim gradovima i obnavljali svoju djedovinu kako bi se u mirovini na nju vratili. Upoznavala sam ljude koji su preko tjedna živjeli i radili u obližnjoj Županji, a preko vikenda dolazili svojim kućama u Gunju. Naravno nitko od njih nije bio prijavljen u Gunji i nikome od njih Mrak-Taritaš nije obnovila kuću. Moj ujak je vodio i svjedoke koji su potvrdili na policiji da smo netom pred poplavu naslijedili kuću u kojoj je on provodio vikende, koja je naša – ali ništa nije pomagalo.
Za to vrijeme u Gunju je stizala ogromna humanitarna pomoć koju su uglavnom doslovno grabili Bošnjaci. Javna je tajna da su na svojim tavanima držali po nekoliko štednjaka, frižidera, mašina za rublje … dok se pravi Gunjančani, ponosni Šokci, nigdje nisu gurali. Uzdali su se u svojih deset prstiju i kao i uvijek radili dok su muslimani pljeskali Milanoviću koji je lupetao o pokvarenoj vodovodnoj cijevi.
Kao novinarka sam zvala saborske zastupnike da ih upozorim kako se u Gunji događa nešto što u budućnosti može biti opasno, jer ovo selo nije obično selo, već vrata Hrvatske. No, nikoga nije zanimalo. A, onda smo digli ruke od svega i odlučiti prodati svoju djedovinu.
Novac za hrvatske kuće
U to vrijeme u džamiju u Gunji stizao je ogroman novac namijenjen kupovini kuća koje Mrak Taritaš nije htjela obnoviti i koje smo bili prisiljeni prodavati. I dok su Gunjančani iz bujice podivljale rijeke izvlačili živu glavu, na ruke muslimana koji su živjeli u Gunji njihov imam je dijelio eure. Upravo takvim novcem plaćena je i naša kuća koja i danas stoji neobnovljena i napuštena u samom centru sela. Zašto je kupljena možda ćemo jednog dana shvatiti, a sudeći prema aktivnim događanjima vjerojatno i prije nego mislimo.
No, Anka Mrak Taritaš ne može i ne smije se hvaliti obnovom Gunje, početkom zamjene stanovništva u selu u kojem su Šokci ponosno pjevali “odavno smo graničari stari, čuvali smo granicu na Savi…”.
Mrak Taritaš uzela mi je djedovinu, ali nikada mi neće uzeti ljubav prema kraju u kojem su moji korijeni, kraju kojeg i danas vidim kada zatvorim oči. Bakina baščica puna cvijeća i danas mi miriše, i danas uberem cvijet bagrema i zagrizem ga, i danas se poželim popeti na orah, baš kao onaj u našem dvorištu ispod kojeg smo se ljeti svi okupljani na nedjeljni ručak, smijali šalama i ujaku koji bi usred jela otišao odmoriti. I danas jasno vidim baku kako je maramu prebacila preko sijede pletenice dok joj se lice rumeni od jela koje nosi na stol.
Ljubav i sjećanja uvijek će čuvati moju djedovinu, ma koliko Anki Mrak Taritaš odluči oduzeti mi je.
